23. 04. 2013.

Amra Kahvedžić - Knjiga za mog sina

galaksija.com/literatura/knjiga_za_mog_sina.pdf 

Količina nepravde i pakosti koja se stalno povećava na ovoj planeti i sve veće perverzije sebičnosti i gramzivosti u kojima ljudska bića učestvuju, te udovoljavanje najnižim nagonima, davno su raspršile iluzije o tome kakva je priroda ove planete i njenih bića. Čak i najokorijeliji optimisti, ako će biti iskreni prema sebi, moraju priznati da nismo u vrtu ljubavi i uzvišenosti, da smo daleko od ružičaste razglednice, i da ovaj planet više liči zatvoru u kojem egoistični grabežljivci iskorištavaju slabosti onih koje, najblaže rečeno, možemo zvati žrtvama.
Ako ne i hranom. 
Hranom u bolesnom prehrambenom lancu, u kojem se snažni predstavnici takmičarske vrste hrane energijom, vremenom, pažnjom, novcem, tijelom, usluga ma i ko zna kakvim još resursima koje mogu izvući ili oteti od „slabih“.

Neko će ovaj naš divni, divni planet nazvati zatvorom, a neko farmom u kojoj sebični (farmeri) koriste (hrane se) slabe ili drugačije (kokoši). Kako god da bilo, ni jedni ni drugi neće pogriješiti.

 I ne zaslužujemo bolji naziv nego kokoši, uz svo poštovanje prema životinjama, kad dozvoljavamo da nas iskorištavaju i ograničavaju, do posljednjeg atoma snage, gori on nas. Kao da smo neko ribogojilište i mogućnost da neka riba pobjegne na slobodu, u rijeku što se uliva u more, veoma je mala.

Neki našu stvarnost nazivaju školom. Jedna od najtežih stvari je biti dovoljno hrabar pa pogledati stvarnosti u oči. Vidjeti da je ovaj planet ružno, blatno mjesto zbog živih bića na njemu i sve ga što ona čine. Ružno, blatno mjesto, primitivno, zatvor i farma u kojoj samo najjači opstaju, a nekad čak ni oni, u kojem vlada zakon jačega i ružnijega.

Oni ljudi koji počnu sumnjati u to šta je zapravo ovo mjesto, najčešće se prvo povlače, traže objašnjenja, traže sebi slične – jesam li ja jedini koji vidim stvarnost na ovaj način ili ima još ljudi koji ne vjeruju u laži o životu, a sve te laži nam serviraju roditelji, učitelji, prijatelji, radne kolege, vlasti, mediji. Takvi ljudi počinju potragu za istinom i otkrivaju sve više i više, kao da slažu slagalicu. 

Često mi se javlja osjećaj kao da sam neko ko je zaspao pa se probudio uAuswichu, i to kao zatvorenik.

Pomislim da će se tako osjećati komšijine kokoši ako se ikad „probude“ i ugledaju svoju stvarnost. Tada će u njihovom mikrokosmosu moj dobri komšija biti čuvar, a one zatvorenici, kao što sad i on i ja, u našem svakodnevnom životu, izgledamo kao zatvorenici nekih perverznih i bolesnih čuvara. 

Sve što nam čine drugi mi podnosimo samo da bismo to isto učinili onima slabijim od sebe. Sebični smo prema onima prema kojima možemo biti, a dopuštamo da se nad nama iživljava sebičnost onih kojima ne možemo ništa. Zemlja je, iz perspektive iole razvijene svijesti, tek malo više od planete zatvora koju predvode bolesno sebične, tiranske snage. Mi se, kao zatvorenici, ne možemo boriti jer smo preslabi. Jedina nada nam ostaje da postanemo snažni, tako da prvo pobjegnemo iz tog zatvora, pa tek onda pokušamo pomoći onima koji su ostali ili se direktno sukobimo sa tiranijom. Pobjeći iz zatvora možemo uz pomoć onih koji su pobjegli prije nas. 

Pokoreni smo, dakle. Pokoreni smo od bića užasnih, kao što se moj komšija, kokošar, čini užasan njegovim kokoškama. Razni ljudi naše okupatore nazivaju raznim imenima, od vanzemaljaca i „letača“ do đavola.

Borimo se protiv negativnih misli i osjećaja, protiv stvaranja karaktera koji je obilježen negativnim osobinama. Ako nam ne mogu odmah ubiti svjesnost, onda nam ta svjesnost mora biti ispunjena negativnošću, moramo neprestano emitovati negativne emocije i misli, biti njima obuzeti. Neprestano se moramo boriti protiv nižih nagona i misli kako bi održali treperenje svoga bića na višem nivou, iznad misli i emocija obuzetih strahom, mržnjom, zavisti, ljutnjom. Boriti se za radost, smirenost, samilost, harmoniju, razumnost.
Da nas tuđe negativnosti ne napadaju kao bombe bačene na nas.

Borimo se protiv nesvjestice, malaksalosti i nedostatka energije, stalne iscrpljenosti, protiv trovanja hranom, lijekovima, pićem, i kakvim sve ne načinima da nam se naudi i da nas se osakati.

Mi smo hrana. Otimaju nam energiju koju sami nemaju. Kao što mi jedemo životinje zbog energije koja je potrebna našem tijelu.
Nevidljivi igrači, konzumenti naše energije, sinhronizovano aranžiraju emocionalne drame raznih vrsta kako bi nas natjerali da emitujemo tu vrstu energije koja njima odgovara. Naravno, ta ista naša energija može biti transformisana u energiju drugačije vrste, viših vibracija ili drugačije kvalitete kad smo prožeti osjećajima i mislima koje nazivamo pozitivnim – kao što je ljubav, samilost. No, njima te vibracije ne odgovoraju i ne mogu ih konzumirati.

S obzirom da već vjekovima imamo hronični nedostatak energije koju nam kradu „nevidljivi“, tako smo se prilagodili (bolje reći izgubili svoje uzvišene i nesebične osobine, a postali sličniji svojim okupatorima) da krademo energiju jedni od drugih, onako kako to oni rade na nama.

U stvari, to malo jada i čemera vlastite energije koju uspijemo zadržati i zaštiti i ono što otmemo od drugih, isto toliko iscrpljenih i očajnih, taman je toliko da nas održava živima. 
Čim sakupimo iole značajnu količinu energije, „naleti“ nešto što nas prekine u našoj teško ostvarenoj radosti, poletnosti, kreativnosti, radoznalosti, bilo čemu što nije ubitačna rutina nesvjesnog robota. To nešto nas brže bolje nanervira, potrese, naljuti – jednom rječju, iscrpi nam svu energiju i ostavi nas kao iscijeđene krpe. Da opet krenemo sakupljati energiju, bilo da čekamo da se sama pomalo akumulira (fizičkim odmorom, spavanjem, boravkom na otvorenom, na suncu, meditacijom, slušanjem relaksirajuće muzike), bilo da je otimamo od drugih (izazivanjem konflikata, dominacijom, iscrpljivanjem drugih bića na fizički, emocionalni ili duhovni način).

Bilo ko iz naše okoline može biti instrument za ovakve napade. Takođe, svako iz naše okoline nam može (i najčešće to čini) otimati energiju na, doslovno, bezbroj načina. Važno je razumjeti kako dinamika ovog hranjenja funkcioniše – i mi to isto činimo drugima. Dok god smo nesvjesni, ne možemo početi koristiti načine da si osiguramo energiju koji ne uključuju otimanje od drugih.

Rekoh, prva stepenica je shvatiti koliko patnje nanosimo drugim bića, od životinja kojima se hranimo do ljudi koji sa nama žive i svakodnevno komuniciramo. Neke od njih skriveno mučimo godinama, na razne načine, od omalovažavanja, ljubomore, osjećaja krivice, vrijeđanja, iskorištavanja, nepoštovanja. 

Ali, druga, jednako važna stepenica je uvidjeti koliko patnje nama nanose drugi. Takođe, najčešće namjerno. S ciljem da dominiraju i povrijede, da izazovu emocije i misli pogodne za konzumaciju.

Mi mislimo da su misli u našoj glavi i osjećaji koje one izazivaju NAŠE.

A to je tako daleko, daleko od stvarnosti. Naši okupatori manipulišu našu porodicu, rođake, prijatelje, kolege na poslu, sve one sa kojima imamo kontakt, kako bi stvarali što više negativnog loosha i tako se hrane, jadni, našim ljutnjama, depresijama, što je nama gore – to je njima bolje. Ne mogu to tako stalno jer bi nam uzeli svu energiju, već nam ostave ovdje ondje pokoji trenutak da se oporavimo. Da sakupimo malo energije od onih slabijih od nas.

Ja znam da sve ovo baca jedno drugo svjetlo na tvoj život. Sve što si dosada radio, bavio se, svi tvoji ciljevi, nade, sve tvoje ljubavi, sva bivša i sadašnja sreća je laž.

Sve oko tebe umire i gubi smisao. Oni zbog kojih si se najviše žrtvovao su bili tvoji instrumenti za izrabljivanje. Sve razloge koje si imao za izdržavanje suludih događaja, djetinjstva, braka, jednom riječju, života, sve pada u vodu i vidiš ih u cjeloj njihovoj lažnosti.


Vidiš prava namjere iza svega što su ti ljudi činili i svega što si ti činio njima. Ovo nije mjesto gdje ima ljubavi, gdje je dozvolje no postojanje ljubavi, u njenom pravom smislu, sve je izmanipulisano, izrežirano, namješteno tako da te zarobi, da te iscrpi, da te unizi, oduzme ti samopoštovanje, vjeru u sebe, oduzme to zdrav razum i razlikovanje dobrog odlošeg. Moraš imati srce od čelika da izdržiš pogled na svoju novu stvarnost. Jedinu koja zaslužu je da se naziva tim imenom.

Naš svakodnevni život je ispunjen nevidljivim uticajima koje u raznim sistemima vjerovanja nazivaju raznim imenima – demoni, vanzemaljci, nevidljiva bića. Razlozi njihovog uticaju su razni. I ljudi na koje utiču su raznovrsni. Zarobljeni smo na vibracijskom nivou straha, užasa, neprestane brige i, u mom slučaju, neopisive tuge i borbe za život koji od mene odlazi i spušta me u još mračnija prostranstva pasivnosti, uništenosti, besmisla, takav je ljudski život, sa manjim ili većim odstupanjima.

Pitaš se da li sudjelujemo u svemu ovome zato što smo pristali?
 Mislim da ogromna većina NIJE pristala, ovdje je većina duša koje nemaju svjesnost da bi donijela bilo kakve odluke, sve do uplitanja neorganskih, nematerijalnih bića koja ih „potaknu“, (ne odlučuju za njih, ali ih potaknu, vanjskim ili unutrašnjim načinom) da napreduju do stepena kad mogu donijeti neke, pa tako i ovu, odluku.

Na kraju, šta preostaje da se radi u ovom Auschwitzu osim da se počne kopati tunel sa kašikom koju jedinu imaš. Možda neko želi poći samnom.