27. 11. 2012.

Duhovni vodiči = DUHOVI JEBAČI = REPTILI

Kad su "duhovi-vodiči" u pitanju, moramo imati na umu to da se oni nikada ne predstavljaju kao "negativni entiteti".

Ovdje ispod slijedi jedan od drastičnijih primjera, iz knjige The Dark Side of Cupid, Eve Lorgen

Marija i zanosni duh vodič

Marija, majka troje djece, posjetila je Barbaru Bartholic krajem 1985.-te godine, nakon jedne strasne ljubavne opsesije, dvije godine nakon njenog doživljaja otmice od strane vanzemaljaca. Mariju je uputio Barbari jedan lokalni psiholog kojem je bio poznat njen rad sa žrtvama otmica.

Marijin slučaj uključuje klasični medicinski pregled kod otmice od strane vanzemaljaca, čudesno iscjeljenje, automatsko pisanje, telepatske poruke od strane bića iz drugog svijeta i kontakt sa duhom-vodičem koji se predstavio kao pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Uslijedila je ljubavna opsesija između Marije i duha-vodiča.

To, zajedno sa jednim stalnim kontaktom sa kanaliziranim entitetima, dovelo je Mariju do ruba, nakon čega je uslijedio nervni slom i potreba za psihijatrijskom pomoći. Da nije bilo Barbare, Marija vjerovatno ne bi to preživjela.

 Emocionalni i psi-vampirizam kao i psihička nestabilnost koja je prouzrokovana svim tim, kasnije se pogoršala do te mjere da ovdje slobodno možemo razgovarati o demonskoj opsjednutosti.

 Kad sam dobila ovaj slučaj u 1999. godini, Marija je imala 59 godina, bila je udata i imala je osmoro djece.
Marijin muž Clyde je radio kao medicinski tehničar u vojnom vazduhoplovstvu. Kao rezultat toga, tokom njihovog braka oni su se često selili. U 1965. godini, Clyde je bio stacioniran u bazi Kelly Air Force, u Teksasu. tamo su vidjeli nekoliko NLO-a i neprirodnih svjetala a jednom prilikom čak i jednu zračnu bitku između NLO-a iznad te baze. Drugi put, dok su bili stacionirani u Grčkoj, jedna zeleno-žuta svjetlost je pratila Mariju i Clydea dok su se vozili u njihovom autu. Nijedno od njih se nije sjećalo da li su izgubili neko vrijeme ili bilo čega u vezi s mogućom otmicom.

Tek kad je već imala osmoro djece, Marija je iskusila klasičnu vanzemaljsku otmicu koja je bila praćena s izgubljenim vremenom i neobjašnjivim fizičkim posljedicama.

Dvadesetrećeg septembra, 1972 godine, u deset i trideset naveče, Marija se vozila na posao gdje je radila kao medicinska sestra u domu jedne parohijalne škole koja je bila smještena na jednom uticajnom području Tulse, u Oklahomi. Vozila se do kraja puta na jednom šumovitom području koje je bilo na četvrtinu milje od njene kuće. Prva četiri bloka glavne ulice činila su se neobično pustim.

Onda su stvari postale malo čudne. Sljedeća stvar koje se Marija sjećala bila je ta da se našla na dvotračnom putu na jednom nerazvijenom području četiri milje dalje. Nije se sjećala kako je dospjela tamo. Stigla je na posao sat i po kasnije iako je vožnja trebala trajati desetak minuta. Marija se nije sjećala šta se desilo iako se kao kroz maglu sjećala kako je vozila auto i pitala se "Šta su uradili s mojim rukama?" 

Zabrinuta zbog izgubljenog vremena, Marija se pitala da nije možda imala epileptički napad iako nije bila epileptičar. Tako je narednog dana otišla na odjeljenje za hitne slučajeve. Doktor koji je tamo radio podvrgao ju je elektroencefalografskom pregledu. Prvi EEG snimak nije bio normalan, međutim, kad su ponovili snimanje, drugi snimak je bio u redu. Kad je doktor počeo da pregleda Marijine oči pod svjetlom lampe, onda se skvrčila od nesnosnog bola žaleći se da joj to svjetlo oštećuje mrežnjaću. Doktor joj je rekao da ne postoji razlog zašto bi je oči boljele.
Narednih sedmica često se budila sa fleševima sjećanja na zbivanja za vrijeme otmice. Zureći u svoje ruke, često se pitala, - "šta su uradili s mojim rukama?"

U tim fleševima sjećanja, Marija je vidjela sebe kako se vraća do auta na jednom ruralnom području. Njen auto je bio parkiran sa strane. Dok je hodala prema autu, mogla je vidjeti neke humanoidne figure kako stoje sa strane kao neki stražari i posmatraju je kako se vraća u njega. Marija je takođe vidjela jednu žensku figuru s tamnom kosom do ramena u srebrnom džemperu kao i dva crnokosa muškarca. Jedan od njih je bio normalne ljudske visine sa kratkom, kovrđavom kosom i nosio je bijeli džemper sa mandarinskim okovratnikom. On se činio kao neka vrsta oficira. Marija je primila telepatsku poruku od njega: "Sve je u redu. Možeš sada slobodno da ideš". Sljedeće što se sjeća, bili su neki fleševi dok se vozila na posao. Na jednoj raskrsnici, na momenat se sjetila otmice ali je sve to bilo toliko zbunjujuće. Razmišljala je o tome kako je mogla zaboraviti sinove cipele u kući svoje mame što je ujedno i razlog zašto kasni na posao. Istovremeno, bila je svjesna činjenice da kod mame nije zaboravila nikakve cipele i zbunjivale su je te bezvezne misli koje su joj prolazile kroz glavu. Bila je ekstremno umorna.

Međutim, iza tih fleševa, bilo je čudo koje se desilo s njenim rukama. Dugo vremena Marija je patila od jednog užasnog reumatoidnog artritisa. Sada su njene ruke bile potpuno izlječene. Isto tako, kod nje je došlo do jednog dramatičnog pojačanja vidovnjačkih sposobnosti.

Sva ova iznenadna zbivanja navela su je da se obrati psihijatru. Ona se pod hipnozom sjetila sljedećeg:
"Našla sam se u jednom visokom cilindru koji je bio napravljen od nečega sličnog pleksiglasu u obliku jedne velike epruvete. Bila sma gola i nesposobna da se pomaknem ali sam mogla primjetiti jednu kobaltno plavu svjetlost kako zrači iz dna tog cilindra. Ta svjetlost se podigla oko mene kao da obavlja neku vrstu sterilizacije ili čišćenja. Tada sam pomislila, da li ovako izgleda biti beba iz epruvete.
Nisam bila uplašena. Pitala sam se gdje sam to zaboga. Sljedeća stvar koje se sjećam bila je da ležim na nekom stolu za preglede pored jednog visokog plavog momka s moje lijeve strane. On je imao jedan mali mandarinski okovratnik. Nisam razumjela njihov jezik, međutim, govorili su telepatski i rekli su mi da ja mogu komunicirati s njima uz pomoć simbola. A onda ih mogu prevesti naspram mog razumijevanja jezika. Visoki plavi momak, koji je ličio na ljudsko biće, rekao mi je da nema čega da se bojim. Ja uopšte nisam ni osjećala strah. U stvari, ne mogu reći da sam osjećala ljubav prema tom plavokosom biću, međutim, ono mi se veoma sviđalo.

Nakon toga, prebacili su me na drugo mjesto gdje su me posmatrali uz pomoć neke vrste rentgenskog uređaja, kao neki CAT skener koji je slikao sve moje organe. Onda su me prebacili u drugu sobu koja je ličila na jedno odjeljenje za intezivnu njegu prijevremeno rođenih beba. Objasnili su mi da djevice rađaju djecu u cijelom univerzumu a pogotovo u našoj galaksiji. Bebe se počnu razvijati kao ženske a ako oni hoće neku mušku, onda uzmu uzorak sperme nekog muškarca i ubrizgaju je u fetus u određeno vrijeme njegove gestacije. Za četiri do pet mjeseci, beba se razvije do svoje potpune veličine koja onda izgleda kao da ima devet mjeseci. Osjećala sam se udobno i sigurno u vezi sa cijelim tim događajem. Nisam se osjetila ugroženom ni na koji način.

Svi ti vanzemaljci su nosili neke naočale ili leće na očima i neku vrstu kape na glavi. Neki od njih su nosili kape slične onima za kupanje, bile su crne i išle u špic na čelu (eng. widows peak). Nosili su na sebi biserno sive, glatke, džempere koji su napravljeni od nekog svjetlucavog, rastezljivog materijala. Jedno od tih bića je bilo je visoko, imalo je pamučastu kosu i čelo u obliku sijalice. Drugi su izgledali prijatno i imali su po četiri prsta umjesto pet. Neka od tih bića su imali kosu na glavi i izgledali su kao ljudi. Bili su ljubazni. Nisam ih se uopšte bojala. Rentgenski uređaj je imao oblik ljudskog tijela. Neka od svjetala koje je emitovao izazivala su uznemirenje u meni dok su druga bila smirujuća. Nisam se osjećala neugodno, čak i kad su izvodili hiruršku operaciju na mom mozgu. Nisam se plašila tih bića. Bili su smireni i ponašali su se na jedan kulturan način. Oni su bili toliko napredni da smo mi u poređenju s njima izgledali kao neki primitivci. Moje druženje s njima je pojačalo moje vidovnjačke sposobnosti i inteligenciju (IQ)."


Godinu i po dana nakon njene otmice, Marija je počela primati poruke preko automatskog pisanja. U to vrijeme, ona nije uočavala nikakvu vezu između tih poruka od duhova-vodiča i vanzemaljskih bića koja su je otela. Te poruke su bile od bića koja su tvrdila da su došla iz druge galaksije koja je bila u Orionskom pojasu. Oni su tvrdili da su ovdje s ciljem potrage za emisarima i posrednicima između njihove rase i ljudske vrste. Rekli su da koriste različite ljude za te svrhe a Marija je bila jedan od nekolicine izabranika. Nisu rekli zašto. A nisu ni pomenuli onaj njen susret sa NLO-om iz 1972. godine. Marija je navela sljedeće:

"Te poruke su počele sa mnogo komplimenata i podilaženja. Govorili su mi da sam bila toliko inteligentna i da me niko nije mogao prepoznati zato što sam spadala u visoko evoluirana bića. Međutim, oni su bili dovoljno razvijeni da prepoznaju genija u meni, dok ljudi koji žive na zemlji nisu to bili u stanju. Oni su mi pomogli da se lijepo osjećam u vezi sa sobom. Bila sam jedan od nekolicine izabranika koji će posredovati između njih i čovječanstva. Imali su zahtjeve fizičke prirode i govorili su mi da će mi se zdravlje poboljšati, međutim, to se nije desilo. Moje fizičko zdravlje se pogoršavalo što je onda povuklo prema dole i moje mentalno zdravlje. Nisam ni jela, ni spavala, niti sam pazila na sebe za vrijeme tih perioda mog automatskog pisanja. Došlo je do te tačke kad sam jednostavno bila vođena do pisaće mašine - jer je to bilo brže od pisanja rukom. Ti entiteti bi mi davali imena i termine koje sam trebala provjeravati i za koje se ispostavljalo da su bili tačni u tančine, ponekad doslovno kako je to bilo navedeno i u enciklopedijama. Ti vodiči su mi namijerno davali informacije visokog nivoa, tako da sam mogla da vjerujem tim informacijama koje sam dobivala od njih.

Neke od tih informacija koje su mi dolazile bile su religijske prirode. Javljali su se majka Marija, svetci, Isus i Jovanka Orleanka, saopštavajući mi važne duhovne informacije. Ponekad su dolazile informacije tehničke prirode sa formulama, u obliku sličnom onim Nostradamusovim kvatranima, kao i kompleksni recepti za liječenje raka."

Mariji je bilo rečeno da će ona imati jednu posebnu misiju na zemlji. Ona će biti emisar koji je izabran iz jedne šire grupe.

Ti entiteti su joj rekli: "Ti nisi jedina, tako da ti to ne naduva ego". Ali, ti si jedna od samo nekoliko odabranih. Ti moraš obavijestiti svijet da na ovoj planeti postoje čuvari i oni će se uskoro pojaviti. Oni će vas štititi i pokazivati vam kako se stvari trebaju ispravno raditi. Zaštitiće životnu sredinu na ovoj planeti od njenog uništenja, da tako kažemo."

Prema tim porukama, jedan od glavnih razloga zašto je Marija bila izabrana kao glasnogovornik, bila je priprema za "odlazak na nebo" koji će se uskoro desiti. Njoj je naloženo da treba da pomaže ljudima da se okupe kako bi mogli biti sklonjeni sa ove planete za vrijeme "odlaska gore". [Ovdje je korišten biblijski pojam "rapture" (eng.) iz Poslanice Solunjanima - "Jer će sam Gospod sa zapovešću, sa glasom Arhanđelovim, i s trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre; A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti". (Ovdje "gospod" može lako da podrazumijeva - vanzemaljce) prim. prev.].

Prema Marijinim riječima: "Mi ćemo posmatrati kako se ova planeta čisti. Onda ćemo se vratiti i pripremiti ćemo ovu planetu za ponovno naseljavanje ljudima."

Jednom prilikom, Marija je pitala te entitete šta će se desiti s njenom porodicom. Oni su joj odgovorili da će njenu porodicu ostaviti dole. Ona se usprotivila tome i rekla im je da ih neće ostaviti zasobom i da će radije ostati na zemlji sa svojom porodicom nego otići sa vanzemaljcima.

Pored pisanih poruka, Marija je dobijala i živopisne vizije katastrofa, vulkanskih erupcija i zemljotresa. Ona je to opisala kao jedno unutrašnje sagorijevanje zemlje. Zemlja je bila kao tvrdo kuvano jaje koje je na kraju postalo prekuvano i jednostavno počelo da puca. Njoj su te vizije bile prikazivane iz perspektive kao da se nalazila visoko iznad zemlje na nekom vanzemaljskom brodu.

Marija nije primala samo pisane poruke nego je mogla telepatski da čuje i glasove. Jedan poseban duh-vodič je dominirao kod pisanja. Taj duh je tvrdio da je on bio umrli gitarista i pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Mariji je Jim Reeves bio odbojan kao i njegove pjesme i nikada prije ju nije interesovao ni on ni njegova muzika.

U stvari, u početku se nije mogla ni sjetiti ko je on bio sve dok je to kanalizirano biće nije podsjetilo na vrijeme u njenom životu kad je njen suprug Clyde bio stacioniran u jednoj vojnoj bazi daleko od kuće. U to vrijeme Clyde je imao jednu vanbračnu aferu sa jednom mlađom ženom, dok se Marija morala sama brinuti u vezi s odgajanjem njihovih osmoro djece. Tako se Marija sjetila i jedne Reevesove pjesme koja je bila popularna upravo u to vrijeme kada je Clyde imao tu aferu. Tako joj je ta pjesma izazvala i jednu navalu ružnih sjećanja na to vrijeme kad joj se srce bilo slomljeno jer je ona perfektno odražavala njenu situaciju. Ona je potisnula sjećanja na tu pjesmu a sada ju je to biće koje je očigledno bilo duh umrlog pjevača Jima Reevesa, podsjetilo na nju.

Taj duh-vodič je pričao s Marijom o raznim stvarima i često je koristio i neke laskajuće pojmove kao "bubamara". On joj je govorio da će ona postati predstavnik. Laskao joj je i doveo je do toga da se počela osjećati voljenom. Marija je kupila sve stare gramofonske ploče Jima Reevesa i bez obzira na to što nije znala da čita muziče note, učila je da svira gitaru.

"Jednoga dana", kaže Marija, "bila sam u prednjoj sobi a gitara je stajala između kreveta i ormara. Čula sam kako mi Reeves telepatski priča, rekao mi je, "gospođice, hajde da sviramo". U tom momentu, jedna od Reevesovih pjesama je počela da svira na radiju. On me je molio da sviram gitaru. Onda se desila jedna veoma čudna stvar. Gitara se počela sama kretati po podu."

Marija je ponekad osjećala Reevesove ruke preko svojih, kako je vode dok je svirala. A ponekad je osjećala kao da se njegove ruke nalaze unutar njenih.
Međutim, taj osjećaj dodira nije se tu završavao. Dodiri su prešli u jedno nježno milovanje. Marija ih je osjećala potpuno fizički, mada su oni bili nevidljivi. Nakon toga, milovanje je polako prelazilo u ljubljenje i seksualnu predigru. Ta njihova interakcija se nastavila sljedećih nekoliko mjeseci. Na kraju je to prešlo u stvarne seksualne odnose.

"To milovanje je na kraju dovelo do toga da sam bila pozvana u krevet od strane tog duha", priznala je Marija. "Mogla sam fizički da osjetim kako me on dira, ljubi pa čak i to kako me taj duh penetrira tokom jednog pravog seksualnog odnosa. Mogla sam da osjećam sve što se dešavalo kao da je on fizički bio tu. Osjećala sam čak i jedan lagani pritisak na svom tijelu kada je Reeves vodio ljubav samnom."

Marija je održavala seksualne odnose sa Reevesom, duhom ljubavnikom, tokom više od godinu dana. To je bilo moguće djelomično usljed loših bračnih odnosa koje je imala sa svojim mužem Clydeom, koji je takođe i radio po noći. Marija je veoma uživala u tim seksualnim odnosima i doživljavala je jake orgazme. Stvari su došle do te tačke da je počela neprestano osjećati Reevesovo prisustvo kao da je on bio u njenom tijelu i umu.

"U to vrijeme", rekla je, "kao da sam postala neka druga osoba". Za vrijeme seksualnog odnosa, mogla sam napustiti svoje tijelo i posmatrati scenu. Vidjela sam sebe kao jednu crnokosu ženu, nešto tamnijeg tena." Ali stvar nije bila samo u viđanju te druge žene. Ponekad, kada je Reeves vodio ljubav s njom, Marijino tijelo je bilo nadsjenjeno od strane te žene.

Marija je takođe počela da čuje i glasove drugih duhova, ne samo Reeves-ovog. Jedan od njih je bio glas one crnokose žene, dok je bilo i drugih. Ti glasovi su se pojačavali sve dok nisu prešli u dijaloge s njom.

"Kad Reeves nije bio tu, ti entiteti su mi prenosili poruke i davali savjete kao da se radilo o nečemu veoma hitnom. Govorili su da moram da uradim te stvari. Željeli su da prenesem te informacije javnosti, da su vanzemaljci ovdje i da pomognem kad dođe do čišćenja planete prilikom čega će doći i do velikih uništavanja. Trebala sam da podučavam ljudsku rasu kako da se brinu o ovoj planeti. Takođe sam trebala da putujem tamo-vamo, na različita mjesta i da pričam o svemu tome".

U međuvremenu, seksualni odnosi sa Reevesom su postali skoro svakodnevni. Marija je rekla:

"Ponekad me je vodio u krevet po danu, navodio me je da legnem, da se opustim i doživljavam istinsku ljubav. Bila sam u promijenjenom stanju svijesti. Mogla sam vidjeti i figure drugih bića za vrijeme vođenja ljubavi. Ona crnokosa žena je često bila nadnesena nadamnom dok sam vodila ljubav s Reevesom. To je bilo kao da je neki ženski duh unutar mene doživljavao seksualnu strast kroz mene."

Jednom prilikom, Mariji je bila prikazana mentalna slika jedne ogromne jajne ćelije, kako se ona oplođava za vrijeme seksualnog odnosa. Kasnije, Mariji je bila prikazana vizija jedne prekrasne muške bebe, koja je navodno bila potomak Marije i Reevesa, na jednom astralnom ili interdimenzionalnom nivou. Na kraju, Marija je počela neprestano slušati glasove duhova. Počeli su joj naređivati da radi određene stvari. Jednom prilikom joj je bilo naloženo da se ošiša nakratko kao Jovanka Orleanka, jedan od njenih omiljenih svetaca.

Ta neprestana komunikacija i učestalo automatsko pisanje, počeli su da iscrpljuju Mariju. Uprkos tome, ona je paradoksalno imala neku vrstu hiperaktivnosti. Tada je shvatila da je bolesna.

"Nisam to više mogla izdržati", rekla je. "Ponekad bih izašla iz kuće po danu samo da bih izbjegla seksualna nagovaranja Reevesovog duha ili stalne nagone za automatskim pisanjem. Jedne večeri, nakon što sam dovezla kući djecu iz škole, opet sam čula glasove koji nisu prestajali. Bila sam obuhvaćena njima. Onda su me telepatski glasovi počeli navoditi da uradim neke stvari. Kada sam ušla u kuhinju s djecom, glasovi su me počeli navoditi na to da uzmem šerpu s kipućom vodom i da je polijem po djeci. Kad sam shvatila užas tih iznenadnih nagona, povukla sam se nazad. Tada mi je postalo jasno da sam bila bolesna."

Srećom, Marija nije poslušala ona suluda naređenja da povrijedi svoju djecu. Dodala je da dok se to sve događalo, mogla je očima svog uma vidjeti muškarca i ženu kako međusobno razgovaraju u vezi s njom. Ženski glas pripadao je onoj ženi koju je percipirala nadnesenu nad sobom za vrijeme seksualnog odnosa s Reevesom. Muški glas je rekao, "budi pažljiva, ona nas sluša".

"Na toj tački", rekla je Marija, "započela je i paranoja".

Te noći, 5. oktobra 1974. godine, Marija je opet bila pozvana u krevet da okusi seksualnu strast. Ovaj put ju je njen seksualni odnos sa Reevesom doveo do jednog nevjerovatnog vrhunca fizičke strasti. Marijino tijelo kao da se bilo zapalilo iznutra; jedna toliko intenzivna strast, da je mislila da će eksplodirati od spontanog sagorijevanja.

Za vrijeme doživljavanja tog velikog zadovoljstva, takođe se i uplašila. Čula je u svojoj glavi glasove koji su ovog puta vrištali i mantrali, demonske glasove. U svojoj glavi vidjela je realističnu sliku ljudi kako igraju unatrag oko nekog oltara ili stola. Izbezumljena i bez kontrole, Marija je počela da se moli. Recitovala je u sebi rozarijum. Međutim, glasovi, seksualna interakcija i slike, sve se to i dalje odvijalo do najužasnijih detalja.

Na vrhuncu seksualne strasti, Marija je vidjela sebe na nekom drugom mjestu, kako leži na jednom stolu. Oltar je bio pokriven bijelim čaršavom a ona je ležala na njemu gola. Otprilike petnaestak osoba odjevenih u crne odore plesalo je unatrag oko stola. Pjevali su i mantrali demonskim zavijanjem i kricima. U toj grupi entiteta koji igraju, Marija je primjetila istu onu crnokosu ženu kako igra tamo jednu od glavnih uloga. Opisala je tu scenu kao neki vještičiji crni sabat.
"Nastavila sam da se molim", rekla je, "izgovarala sam rozarijum, dok sam s užasom posmatrala tu scenu. Kad god bih izgovorila tu molitvu, galama i mantre bi malo utihnuli. A kad bih prestala ili počela da tonem u san, zvukovi bi se pojačavali."

Kako je bilo i za očekivati, Marija se te noći nije baš najbolje naspavala. Probudila se u 5 sati narednog jutra, veoma potrešena. Glasovi su postajali još gori, sa mnogo svađe, optuživanja, oponašanja i zadirkivanja. Marija jedva da je uspijevala da se kontroliše. Osjećala je kao da je u njoj bilo i drugih stvorenja. Uz pomoć sve svoje snage, doteturala se nekako do telefona da pozove crkvu. Međutim, javila joj se samo telefonska sekretarica.

Sjećala se šta se dešavalo tog jutra:

"Sva djeca su ustala i vidjela me kao jednu - običnu olupinu, kako sjedim za stolom kao potpuno luda. Djeca su se obukla i užasnuto napustila kuću. Napokon sam uspjela kontaktirati sveštenika i molila ga "treba mi pomoć. Nešto nije nikako u redu - demoni su me opsjeli!"

Sveštenik je pitao: "Možeš li doći do vrata i otvoriti ih?" Međutim, Marija je bila toliko nemoćna, da nije uspijevala da se makne. Svu svoju snagu je koristila kako bi ostala na telefonu dok neko ne dođe po nju. Jedno od njene djece ostavilo je vrata otvorenim.

Kad je sveštenik stigao, izvukao je telefonsku slušalicu iz njene ruke. Marija je kasnije priznala da je tada izgledala kao da je potpuno poludila. Rekla je svešteniku da ima demona u sebi. Unutar nekoliko minuta, on ju je odveo do lokalne psihijatrijske klinike. Marija se jako bojala da može povrijediti djecu, pa ih je poslala kod bake.
Na psihijatrijskom odjeljenju dali su joj da potpiše jedan papir, međutim, ona je bila toliko izgubljena da ga nije bila u stanju potpisati. Sve što je mogla da učini, bilo je samo da napravi jednu škrabotinu na tom papiru. Dali su joj nešto za smirenje. Još uvijek je mogla čuti glasove kako viču, psuju je i proklinju.

Stigao je i njen muž Clyde, nakon što su ga obavijestili na poslu. Rekao joj je nonšalantno "Marija, zaboga, pusti to! S tobom je sve u redu." To je za Mariju bila poslednja slamka. Ispustila je iz sebe jedan samrtnički krik a onda se ugasila kao svjetlo. Lijekovi su počeli djelovati. Ostala je u bolnici trinaest dana.

Sjećajući se svega toga, Marija je kasnije priznala Barbari, "Onda sam počela da se oporavljam i shvatila sam da sam se zaljubila u svoje otmičare. Postala sam svojom voljom njihova žrtva zato što sam željela da ispunim svoje potrebe - a oni su bili voljni da mi to učine. A šta su dobili od mene. Moj um i mnogo seksualne energije."

Marija je ostala u kontaktu s Barbarom godinama nakon svoje ljubavne opsesije sa Jimom Reevesom i naknadnog oporavka. Barbara ju je pitala, "šta misliš, šta je bio tvoj razlog da imaš seksualne odnose s tim entitetom po imenu Reeves?"

"To je jedna procedura kojoj oni (vanzemaljci preobraćeni u duhove-vodiče) podvrgavaju svakoga," odgovorila je Marija. "Svakome, ko je oslabljen uz pomoć neke emocionalne traume - vanzemaljci će pružiti njihovu tzv. "terapiju." Nakon što zadobiju vaše povjerenje, koristiće vaše tijelo i za seksualne svrhe. Reći će vam da ste vi posebni i da vama nije potreban dodir drugih ljudi. Nakon što se upletete u odnose s njima, oni će zadovoljavati sve vaše seksualne potrebe. Kao da vas žele da drže zadovoljnima i bez potrebe da ulazite u interakciju s drugim ljudima. Oni koriste taj seksualni aspekt kao jedno oružje - kontrolno sredstvo."
"Kako oni to tačno rade", zamolila ju je Barbara da pojasni?

"Kad god su mi dozvolili da osjetim da sam potrebna nekom drugom u nekoj drugoj dimenziji ili kad je u pitanju neki drugi faktor pored ljudskog, oni bi mi davali i obezbjeđivali sve kako bi mi pokazali da sam ja neko poseban. Bila sam im potrebna. Davali su mi ne samo fizičko zadovoljstvo, nego i neke emocionalne i duhovne aplikacije koje su željeli da učinim."

Barbara ju je pitala: "A šta sada, Marija? Kako sada gledaš na te doživljaje kad su oni iza tebe?"

"Poslije tih događaja oslobodila sam se lanaca njihove kontrole - to je bila jedna stupica da nas kontrolišu i da manipulišu naše misli u njihovu korist. Taj ego. Oni koriste ego - u smislu da nas navedu da se osjećamo posebno kao njihovi specijalni predstavnici, emisari tih vanzemaljaca. Mi imamo sva ta lijepa božanstva iza naših leđa koja samo čekaju na poziv. I oni će nas snabdjeti sa svime što nam je potrebno uz veoma malo zauzvrat. Na primjer, oni su bili preuzeli moj um. Oni su uzeli moj um u zamijenu za izlječenje artritisa. To je bila jedna veoma podmukla zamijena, zato što sam se nakon nje veoma razbolila, emocionalno sam se razbolila."

"Nakon otmice i automatskog pisanja, imala sam informacije koje niko drugi nije imao i kojih nije bilo čak ni u knjigama. Kasnije sam ih mogla potvrditi uz pomoć nekih drevnih spisa - i tu je moj ego narastao veoma veliki!"

Barbara je pitala Mariju: "Ko su bili pripadnici te grupe koja je bila u telepatskoj vezi s tobom?"

"Da, ta komunikacija je bila povezana s otmicama," odgovorila je Marija. "Oni koriste ljudski izgled ili projekciju u interakciji s nama jer kad bi mi vidjeli njihov pravi izgled, to bi nam zadalo noćne more! Kad god je s njih spadala fasada ljudskog lica, oni bi dobijali reptilski izgled - sličan onima iz TV serije Babylon 5.
 Na primjer, jednom prilikom kad sam bila sama i postala svjesna fizičke interferencije samnom, mogla sam krajičkom oka vidjeti dva reptilijanska stražara i jednu lijepu plavu ljudsku individuu koja je pokušala imati seksualni odnos samnom. Onda, kad sam mu rekla da to nije njegov pravi izgled, ta njegova slika kao da se zatalasala, pa raspršila, nakon čega je ostala stvarna slika jednog reptilskog bića.
Oni igraju na naš ego, što je OK, osim u slučaju ljudi sa slabim samopouzdanjem. Ili u slučaju onih koji koriste droge i alkohol, te se tako naširoko otvaraju za manipulaciju.

Barbara je dodala, "takođe i one žene koje čeznu za nečijom ljubavlju".

"Tačno", odgovorila je Marija. "Oni će koristiti to oružje protiv njih. Oni te mogu navesti da se osjećaš kao istinska princeza iz starih vremena; kojoj se svi dive i klanjaju, koju svi obožavaju. Nakon toga dolazi do jednog strmoglavog obrušavanja i udara u dno, traumatski doživljaj. Kao kad neka prelijepa vazna padne na pod i razbije se na hiljade parčića."
 

IZVOR TEKSTA

06. 11. 2012.

Postoji li rješenje vanzemaljskih ( reptilskih) otmica?

Dr. Karla Turner i Barbara Bartolich.

One su svoj život i rad -  posvetile istraživanju vanzemaljskih otmica. Obje su pionirski govorile o istini, koja je mnogima, još samo daleka znanstvena fantastika. Na žalost – obje su mrtve, a nisu umrle od starosti!

Karla Turner, u potragu za odgovorima krenula je, da bi sebi objasnila događanja vezana uz otmice u vlastitoj obitelji!
Njezino osobno istraživanje,  rezultiralo je prijateljstvom s Barbarom, te je osobna potraga ovih žena, koja je uključivala rad s regresivnom hipnozom (Karla je taj rad učila od Barbare), postala objema posao.
Prvenstveno su radile s ljudima iz okoline, a uskoro otkrivajući kroz rad s ljudima da se ta događanja, ne svode samo na rijetke pojedince, rad je postajao odgovorniji i zahtijevao njihov puni angažman i vrijeme.
Taj njihov trud, postao je vrijedan «trag» za sve nas koji danas nastavljamo s istraživanjem, tamo gdje su one zastale. Da nisu spriječene – danas bi možda ova tema bila još prisutnija u javnosti!

Dosezi njihova rada su značajni, jer su ustanovile da su otmice (abdukcije), nešto što se može nazvati gotovo pa «nasljedno» događanje. Što znači da ako ste vi otimani, po svoj su prilici to bili vaši roditelji, bake ili djedovi, a i vaša djeca! Istovremeno, koristile su hipnozu kao tehniku, iako je ista tada već bila na «udaru» i smatrana u svakom slučaju - upitnom tehnikom, za dobivanje ikakvih smislenih odgovora!

Nije ih to omelo, već su nastavile i objasnile da kako postoje loši hipnotizeri, tako postoje i dobri, što u konačnici ovisi o samom čovjeku, ne važno kojim se poslom bavio.

Ono što nisu rekle, ali je tako – činjenica je, da ako hipnotizer ne zna što je sve moguće pronaći – to neće ni «tražiti» niti će znati u što gledati!

Svakako, najvrijedniji doseg njihova rada, je otkrivanje postojanja lažnog sjećanja ili «paravan memorije».

U radu s otetima ovo je ključan trenutak i određuje cijeli tok rada i njegovu uspješnost! Ako se ne «uzme u obzir» ta mogućnost – da je neko sjećanje lažno -  ova se oblast uopće ne može istraživati.

Radi se o tome da se osoba regresira po nivoima dubine, rastačući prvi (ako se učini «sumnjivim) dolazeći do drugog, trećeg ili desetog – točnije do stvarnog događanja i stvarnog sjećanja. Takvo otkriće dokazalo je, da oni koji vrše otmice vrlo vješto prikrivaju to što rade. Broj ovih nivoa je individualan i ovisi o mnoštvu drugih stvari.

Priče koje su im pričale sesije s klijentima, otkrivale su da se ta bića znaju pretvarati, mijenjati oblike, lagati, a sve to zajedno, iznjedrilo je sliku o programima kojima smo podvrgnuti i u ovom svijesnom stanju!

Karla je bila uvjerena, da nije stvar u tome da ta bića mijenjaju oblik, već da mijenjaju  našu percepciju. Što je točno, a pogtoovo ako se u obzir uzme djelovanje i svrha implantiranja.

Istovremeno, ove su žene prve spominjale i kloniranje/kopiranje tijela – što su i obradile u knjizi «Anđeoska maskarada». U njoj se opisuje život Teda Reica (koautora iste knjige), kojem je prilikom jedne otmice u njegovom djetinjstvu i pokazano njegovo klonirano tijelo.

Kao i drugi istraživači u to doba – shvatile su da oni mogu ubiti naše originalno tijelo i našu dušu premjestiti u novo – klonirano i vratiti nas natrag, u ovaj svijet i život koji nastavljamo dalje živjeti.

Ovime su shvatile i sam čin rada s Dušama!

Naša su, pak originalna tijela, vrlo hranjiva za njih, a sve to zajedno podržava tezu da se oni hrane našom energijom. Nakon nekoliko godina, mogu ponovno napraviti zamijenu i ponovno se nahraniti novim tijelom, koje je unutar sebe već apsorbiralo našu emocionalnu energiju.

Nadalje, obzirom da su shvatile da se bića koja nam to rade – hrane našom energijom, izmještaju Duše, te su otete – kao žrtve, proučavajući njihovo ponašanje, smatrale često i vrlo programiranima. Toliko, da se neki oteti specifično ponašaju, točnije da su skloni ekscesnim situacijama, objašnjavajući to time, da se na taj način tijela (namjerno) brže pune emocionalnom energijom.

Isto su tako rekle, kako je sasvim moguće, da su neki od političkih vođa – kontrolirani od strane otimača putem implantata. Kao i da tijela političara mogu služiti za gnijezdo i bivanje u njima!

Ovakve stvari sigurno ih nisu održale nevidljivima, kako za vanzemaljce, tako i za ljude koji im služe, a koji nas okružuju ili nama vladaju. A svakako i utiču na naše živote, u raznim i ponekad vrlo neobičnim segmentima!

Nadalje, progovorile su o podezemnim bazama, o otetoj djeci, o seksualnom zlostavljanju i silovanjima, o likovima koji se predstavljaju da su Isus, papa, anđeli, mrtva rodbina, o bolnim medicinskim zahvatima koji se vrše nad otimanima.

Iako nisu isključile postojanje dobrih vanzemaljaca (Karla), shvatile su da je riječ o događanju koje je po čovjeka užasno! A svakako, nema niti malo veze s duhovnošću ili lekcijama, koje ponekad pokret New age religije, želi ugurati u ovu priču. Ili dobrim vanzemaljcima koji pomažu čovjeku.

Kroz rad sam shvatila da u nekim slučajevima – sami vanzemaljci uspiju programirati otete na način, da isti pomisle kako su Odabrani i Izabrani za velika djela, misije i zadatke. O tome svjedoče mnogi s kojima su radile i njih dvije. Obzirom na «paravan memoriju» – takav čovjek se ne sjeća otmice, ali u svom svakodnevnom životu, može čak i raditi «na rasvjetljavanju» ovakvog događanja, s velikim elanom – jer ima misiju – no, uvjeren kako je riječ o pozitivnim kontaktima! Primjer za to, svakako bi u današnje vrijeme bila Galaktička federacija i njezini glasnici!

U ovim slučajevima, gdje su ljudi programirani ulogom Spasitelja, usudim se reći da je velika mogućnost, da je riječ o onim ljudima, koje vanzemaljci smatraju «opasnijima», pa ih dodatno obrađuju!

Slikovitije - riječ je o trenutku kad znatiželjna ovca uporno dolazi do ograde i ne smeta joj što je trese struja, ona i dalje gura, ne samo prednje nego i stražnje noge, ne bi li izašla i vidjela ima li čega izvan obora! Takvu ovcu zaposle kao vođu stada! Pa više ne gleda ka ogradi, već svoj pogleda usmjerava unatrag i raspršuje ga po drugim ovcama.

Takvi će ljudi, iako i sami žrtve, egzistirati s ulogom jakog, hrabrog i vrlo žustrog borca! Na žalost, mislit će da im je to dužnost, da imaju misiju i da su drugačiji od drugih ljudi. To će se odvijati na jednom podsvijesnom nivou – koji će pak u stvarnosti od njih činiti ponekad i «čovjeka s ogromnim egom». Sebe neće moći vijdeti "žrtvom" - već će biti na određeni način počašćeni.

Iz dosadašnjeg iskustva, često se iza te riječi – «ego» – krije implantiranje s ovom svrhom. Pa bi «ego» u takvim slučajevima bio jedan komplet implantata, doduše specijalan, nešto rijeđe verzije, individulano «baždaren».

Većina takvih ljudi, podržava i ideju da postoje dobri vanzemaljci! Oni znaju da postoje i «zli» - protiv kojih će glasno govoriti i boriti se - ali eto – postoje i oni dobri, koji samo što nisu stigli i oslobodili nas zauvijek.


Barbara Bartolich
Barbara, iako nije napisala niti jednu knjigu, tokom svog je života (zajedno s Karlom) surađivala i s drugim istraživačima ovih fenomena, te je kroz njihove knjige i «pisala». Prije smrti – govoreći o ovom problemu, jasno je izrekla mišljenje da misli kako je sve «u čemu» živimo pod kontrolom vanzemaljaca - reptila!

Isto je tako, vrlo jasno dala do znanja da smatra, da oni ne pomiču samo crne figure na ovoj našoj šahovskoj ploči života – već i bijele! Ova izjava je toliko sveobuhvatna, ako se primjeni na poimanje našega svijeta - da je istovremeno i stravična.

Bila je uvjerena, da su upravo vanzemaljci odgovorni i za smrt Karle, koja je umrla od raka.

Okolnosti pak njezine smrti i više su nego čudne. Nakon saobraćajne nesreće u kojoj je izgubila supruga, nije se nikada u potpunosti oporavila i umrla je svega godinu dana nakon toga od moždanog udara!

Interesantno je, da je u to doba u pripremi bila nova knjiga, u suradnji s glavnim junakom Karline knjige, Tedom Riceom. Ona – po svemu sudeći neće biti nikada objavljena. Po dostupnim informacijama, Tedu ne pada na pamet dalje o tome govoriti. O sumnjivim smrtima nekih drugih ljudi, uključenih u ova istraživanja je dosta i sama govorila.


Ovakvo stanje, možda opisuje i pomoć one dobre strane – jer otvara se samo jedno pitanje – gdje su bili za Karlu, Barabaru, za sve te ljude koji umiru u neobičnim okolnostima kada dotaknu ovakve teme?  U konačnici – ne samo za njih – već za čovječanstvo? Netko će sada reći – ti dobri su tako «visoko» i odgovaraju Zakonima Svemira – ne smiju se uplitati! Možda to i je tako, samo se opet možemo zapitati – šta su uopće Zakoni i tko ih je ustoličio!

Više o Karli (umrla 10.01.1996) i Barbari (umrla u listopadu 2010.), kao i knjige «Oteti» i «Anđeoska maskarada»:

http://www.galaksija.com/karlaturner.htm
http://www.galaksija.com/metafizika/b_bartholic.htm

http://www.galaksija.com/metafizika/oteti/oteti_sadrzaj.htm

http://www.galaksija.com/literatura/andjeoska_maskarada.pdf

Sljedeći čovjek, koji je tokom posljednjih 20 godina rada, koristeći za istraživanje regresivnu hipnozu, ponudio riješenje vezano uz vanzemaljske otmice, je - dr. Corrado Malanga iz Italije.

Dr. Corrado Malanga

Ovaj se čovjek usudio istražiti nešto više o demonima, vanzemaljcima, a posebice i o tome gdje su ti dobri pomagači, ali i tko je Bog!

Osmislio je jedan izvrstan način rada u hipnozi, s vanzemaljskim entitetima i tokom godina i tisuća otetih s kojima je radio – njegov je model nazvan SIMBAD – pomogao mnogima.

Kako sam rad s otetima može biti vrlo traumatičan, ovakav način rada metodom Simbad – pokazao se kao vrlo «nježan» i svrsishodan! Ljudi su unutar njega – bez problema mogli, ne samo suočiti se s «napadačima», već micati sa sebe implantate, te izdavati zabrane da im se to više ne radi.

Sama metoda, svakako je produkt Malange kao izvrsnog hipnoterapeuta, a obzirom da mu je fokus rada bio na vanzemaljskim otmicama – njegov je rad zasigurno isto toliko revolucionaran kao i Karlina i Barbarina otkrića o «paravan memoriji».

Uz Simbad – Malanga je dalje razvijao metode koje nisu više bile samo rad u hipnozi, te je počeo koristiti i metode rada iz NLP-a, što osobno iz više razloga ne koristim.

U određenom trenu, Malanaga je napisao i «Genezu», kroz koju je tron na kojem sjedi Bog, prilično uzdrmao, a istovremeno dao neke nove smjernice i mogućnosti, koje su se u radu i razlikovanju vanzemaljaca – pokazale i više nego interesantnima i vrlo značajnima.

Do svega što danas postoji kao njegove «metode», došao je «iskustveno», što znači da je riječ o «činjenicama» koje su iznikle iz tisuća sesija s ljudima koji su bili oteti – a njihova su svjedočanstva ista.

Osim što je svoj rad nesebično objavio, veliki doseg Malangina rada, povrh Simbad «metode» je u objašnjavanju vrsta vanzemaljaca, kao i vrsta raznih implantata, te njihove interakcije s nama ljudima.

Zbog svega ovoga, Malanga je bio često vrlo grubo napadan, a trenutno slijep – osobno ne radi više s ljudima (osim u iznimnim slučajevima), uspio je tokom godina, ne samo popularizirati ovu tematiku, već i svoje znanje prenijeti onima koji danas rade dalje, kao i svima nama, koji sve te informacije koristimo u svom radu.

Ono što Malangu, svakako izdvaja od svih ostalih, je rad s nečime što nazivamo Duša, Duh i Um! Komponente koje mi kao kao čovjek uz Ličnost (što rođenjem ovdje jesmo) imamo.

Iako će psiholozi reći da je to klasično razdjeljivanje, unutar neke hipnoanalitičke sesije, u ovom slučaju – to je znatno više i okosnica je njegova rada! On ne priča o Umu koji je mozak – ne, on priča o Umu koji je svijestan i nema veze s mozgom. Ovakav rad,  doveo je do toga da danas znamo, da je upravo Duša ono što od nas žele vanzemaljci! Jer je besmrtna – a oni su smrtni! I mi smo njihov opstanak!

Svakom vjerniku će biti lako povjerovati u to, ako zna da postoje slučajevi opsjednuća, međutim, problem je što u religijskom kontekstu ta opsjednuća promatramo kao rijetkost – a Malanga je svojim radom taj postotak znatno povećao, kao što je i demone, demistificirao i progovorio o vanzemaljcima! Ovo se ne sviđa onima koji nikako, jednog prosječnog demona ne mogu izjednačiti s vanzemaljcem – s čim se zasigurno ne bi složio niti jedan oteti s kojim sam radila! A ne bih niti ja osobno!

Dodatno, sigurno je svojim «neprijateljima» dao dodatnog povoda za napad, kada je rekao da nemaju svi ljudi Dušu! Ili kada je rekao da danas svega 25% populacije ima Dušu! Ili da nas kloniraju, ili da nam kopiraju Duše, ili da nas jednostavno naseljavaju!

Ali, ne invazijom prostora u kojem živimo – ne – oni nas doslovno naseljavaju iznutra! O tome govori Malanga, o tome su pisale, Karla i Barbara!

Sve što je istražio Malanga, ako se promatra na širi način i poveže, s do sada poznatim dijelovima raznih «zavjera» – ali i djelima raznih istraživača «alternativne» povijesti (naravno – onih napadanih!), dobiva se priča koju se jednostavno, ne može samo tako odbaciti! A kada se njegov rad i primjeni u praksi – onda on postaje još jedan korak do rješenja!

Karla, Barbara i Malanga govore o istome!

O otmicama vanzemaljaca, o otmicama u kojima sudjeluje vojska, o kontroli i zarobljavanju naših Duša.
Malanga uopće ne sumnja, da dobri vanzemaljci ne postoje, kao što ne sumnja ni da su anđeli moguće – demoni, a demoni - moguće vanzemaljci!
Napisao je o tome i knjigu «Alieni o Demoni», a trenutno jedino što želi, je dijeliti ove informacije do što većeg broja ljudi, jer vjeruje kako živimo «rat za naše Duše».
http://galaksija.com/literatura/malanga_transkript_predavanja.pdf



Eve Lorgen

Ovdje bih svakako spomenula još jednu autoricu – Eve Lorgen! Eva je autorica knjige «The Love Bite» u kojoj progovara o utjecajima vanzemaljaca na naše ljubavne veze. O tome nešto više ovdje:

http://www.galaksija.com/metafizika/amorovastrijela.htm
Uz pisanje knjiga, (nedavno je izdala i drugu: « The Drak Side of Cupid») Eve se bavi istraživanjem vanzemaljskih otmica, radi s hipnozom, koristeći u radu sve informacije do kojih su došli svi do sada navedeni.

Evin rad smatram vrlo važnim, jer općenito – nisu otmice jedino djelovanje koje nad nama provode vanzemaljci. One su samo jedan dio – drugi se odnosi na paralelno djelovanje programa kojima smo izloženi (u koje konačno ljudi vjeruju), a koji unutar sebe sadrže, upravo naše poimanje/percepciju veza nas, s ljudima koji nas okružuju. Eve je težište o kojem piše, usmjerila na ljubavne veze između muškaraca i žena, a ja mislim da je priča još detaljnija – točnije – mogli bi se zapitati, ne samo o "romantičnim" vezama, već i rodbinsko/obiteljskim u kojima se često pitamo kroz događanja: a što sad ljubav ima s tim! No, o tome uskoro.

Ovo je bio kratki opis djela i rada ljudi, koji su mene -  na samome početku odredili. Na početku, u kojem sam bila, samo još jedan broj u moru otetih – onom moru u kojem uglavnom mislite, gdje sam to bila noćas, šta li sam to radila, onom u kojem se lagano utapate misleći kako, nešto s vama, zasigurno nije kako treba!

Prve sam odgovore od njih dobivala, a prve korake u radu, svakako mi je olakšao još jedan autor, dr. William Baldwin, autor knjige: « CE-VI» ili «Bliski susreti opsjedačke vrste».

Dr. William C.Baldwin
On je osim pisanja, radio i s klijentima, regresivnom hipnozom. U radu mu je pomagala supruga Dorothy, koja je zajedno s klijentom, ulazila u stanje hipnoze te su na taj način «surađivali» u radu, što im je isti znantno olakšalo.

Uglavnom su veliki doseg napravili u polju rada s demonskim nakačenjima, kao i onime što nazivamo prizemljene duše, misaone forme, fragmentacije...

Posebnost njihova rada bila je u tome, da su svaki entitet – rehabilitirali! To znači da su svakog primjerice demona, doveli do toga da unutar sebe ugleda svijetlo i osvijesti svoju Bit! Što znači, ništa nisu «uništavali», već su isti uz pomoć Svijetla i Arhanđela Mihaela – slali kući u Svijetlo. Uskoro su primjetili da neki entiteti imaju vanzemaljsko porijeklo! O tim i takvim slučajevima – napisao je i knjigu koju dajem u nastavku.

Osobno, radila sam metodom Baldwina, koja mi se u samom početku, a svakako zbog određenih programa koje je Baldwin podržavao (religijskih) – a sama ih smatram baš time – programima! – nije učinila dostatnom! Istovremeno, Baldwin nije uzimao u obzir «paravan memoriju», pa je i taj dio ostajao upitan.

No, to ne mijenja činjenicu, da je u svojim «tehnikama» rada s ljudima u hipnozi, dao neke detekcijske smjernice koje su izvrsne i koristim ih još i danas. Isključivost nikada nije mudra, a svaka informacija može biti važna! Pa tako i sve što je ovaj čovjek ostavio za sobom (umro je od raka, a s rakom se «bori» i njegova supruga), spada u iskustvene iz kojih se može mnogo naučiti! Između ostaloga, tko zna do čega bi još došao da je poživio! Ili do čega je možda došao, ali nije to zapisao.

Ovdje možete pročitati prevedenu knjigu koju sam spomenula:

http://galaksija.info/forum/viewtopic.php?f=5&t=3281
  
http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/o-utjecaju-na-covjeka/47-postoji-li-rjesenje-vanzemaljskih-otmica