31. 10. 2012.

O KARMI I VAMPIRIZMU

Lazarev o vampirizmu i karmi:

Kod mene je na pregled došla žena sa suzama u očima i govori:

- Razvela sam se od muža, živjeli smo vrlo loše, osjecala sam da on na mene nekako negativno djeluje, kod mene se nešto pocelo dešavati sa psihom. Kad smo se razveli, mada imamo troje djece, postalo mi je mnogo lakše, i čak sam zapjevala. Pola godine se nismo vidjeli, ali je nedavno došao. Odmah sam se počela loše osjećati, kćer je počela histerizirati, sin je počeo noću mokriti u krevet, drugoj kćeri je takodjer loše. Možda je to, nekako, u vezi s njegovim dolaskom?
 
- Na žalost, to što je cijeloj obitelji postalo loše nije slucajno. Vaš suprug je vampir, on uzima od djece energiju, sudbinu, zdravlje, loše utječe na njihov karakter, uključuje svoje negativne programe u strukture bioenergetskih ovoja djece. On je vrlo egoističan covjek. Tako kruto oduzimanje energije od svoje djece govori o tome da ima vrlo negativnu karmu.
Sudeći po energiji, kod njega je veliko isključenje iz Svemira, isključenje iz ljubavi, velika je unutrašnja agresija, egoizam, raspad duše, zato je bio prisiljen biti vampir. Vampirizam je naslijedio i po majčinoj i po očevoj liniji. To što se desilo s djecom može se vrlo brzo srediti, ali je bolje da se ubuduće ne vidjaju s ocem.

U osnovi vampirizma je nepravilno razumijevanje svijeta.  Bilo koje namjerno uzimanje energija; od prirode, iz Svemira, od Sunca - to čvrst stav da čovjek nema energije i da je negdje treba uzimati. To je pretpostavka za razvoj vampirizma.

Glavna greška tog stava je u tome što čovjek ne ujedinjuje energiju i duhovnost, vec ih razjedinjuje. Kad osjećamo ljubav prema Svemiru, mi dobivamo ogromnu količinu energije. Treba se pouzdati u više razine energije: u duhovnost, u blagost, u ljubav – da bi se dobivalo dovoljno energije, treba živjeti tim pojmovima. Čim počnemo o energiji razmišljati apstraktno, odvajajući taj pojam od pojma “duhovnost” i “moral”, odmah osudujemo duhovne strukture na ništavnost i punimo energijom samo fizičko tijelo. Čovjek mora znati, da energija koja se dobija kroz više osjećaje, liječi njegovo tijelo, sudbinu, dušu. Mehanički pristup i orijentacija na grubu energiju dovodi do toga da se zbiva iskrivljenje nježnih duhovnih struktura, a potrošacki stav u bilo kojem obliku vodi k degradaciji.

Prisjećam se još jednog slučaja. Mladog čovjeka su naučili punjenju energijom iz Svemira i on je to vježbao nekoliko puta dnevno, i na kraju krajeva postao vampir svom učitelju. Rezultat je jadan - počele su deformacije njegovih duhovnih struktura.

Mehanizam karme regulira jedinstvo i uzajamne odnose čovjeka i Svemira.
Misli, emocije, ponašanje koje je u sukobu s harmonijom Univerzuma, vode do deformacije strukture biopolja.


Negativno sudjenje o bilo kome izaziva veliki pad bioenergije. Ako čovjek ogovara, on nanosi traumu onome koga ogovara, nanosi traumu sebi zato jer pri tome dolazi do izobličenja i rušenja vlastite strukture bioenergetskog ovoja, a to dovodi do gubitka energije.

Ružna misao o osobi, negativna riječ upućena na njegovu osobnost - to je napad na energetskom nivou i plaća za to je poznata. “Ne sudite da ne budete sudjeni; jer kakvim sudom sudite, takvim ćete biti sudjeni, kakvom mjerom mjerite, takvom će se vama mjeriti.”

Trauma nanijeta ogovaranjem ne mora se obavezno izraziti na fizičkom nivou, ne moraju obvezno odmah početi neka bolest. Može započeti raspad finijih struktura i mada će se čovjek odlično osjećati kod njega će doći do izobličavanja duhovnih struktura, a ove imaju veliku zapreminu i ne mogu odmah biti otkrivene.

Svaki čovjek može sebi pomoći, prvenstveno pravilnim ponašanjem, pravilnim odnosom prema svijetu, ishranom. On mora znati da osjećajuci ljubav za Svemir i Boga spašava sebe od bilo koje teške bolesti.

KUDA i ZAŠTO NESTAJU DJECA II dio?

Dean Warwick je kolabirao i umro dok se obraćao auditorijumu u Blackpool-u, prošlog vikenda.

Prije nego što je počeo svoj govor, on je rekao da osjeća energetski  “snop”, odnosno, da ga nešto peče s jedne strane glave. Prema onima s kojima je razgovarao neposredno pred početak svog govora, Dean je rekao: “Mislim da će me likvidirati".

Dean je obećao da će na toj konferenciji objaviti neke vrlo značajne stvari. Nekoliko sedmica prije tog govora,  Dean je Dave-u Starbuck-u dao u jednom intervjuu neke nagovještaje u vezi onoga što slijedi.
Između ostalog, Dean je obećao da će imenovati i one koji su stajali iza ubistva Bobby Kennedy-ja.
Međutim, kako je reko Starbuck-u, to će biti samo početak jer će takođe imenovati i “Antihrista” i podići prašinu u vezi podzemnih baza i nestale djece.

U intervjuu kojeg je snimio Dave Starbuck, on je takođe rekao kako i zašto je sedam preživjelih putnika srušenog aviona kod mjesta Lockerbie ostavljeno da umru od hipotermije. Razlog za to je, rekao je on, što su preživjeli putnici znali da teroristička bomba nije srušila Pam Am Let 103, koji je srušen 1988.g. pri čemu je poginulo 270 putnika i članova posade. Njih su ostavili da umru zato što su znali da je raketa bila ta koja je oborila avion, a ne bomba. (Slično kao i u slučaju Leta 93, koji je oboren iznad Pensilvanije, 11 septembra 2001.g., prim. prev.). Tako da su oni preživjeli, onda bi sigurno to i posvjedočili.

Međutim, ovo znanje učinilo je Dean Warwick-a veoma opasnim čovjekom po one koji kriju te stvari. To je i razlog zašto postoji mnogo pitanja u vezi njegove iznenadne smrti.

Kratko nakon što je počeo svoju prezentaciju, kako kažu organizatori konferencije, Warwick, 62 godine star i dobrog zdravlja, rekao je da ima “predosjećaj” da će mu se nešto desiti.
Prema Dave Starbuck-u koji je prisustvovao Deanovom govoru na Internacionalnoj Konferenciji Probe, Dean je počeo da korača krupnim koracima. On je najavio da će objaviti ko je ubio Boba Kenedija, ime “Anihrista” i još mnogo toga. Međutim, njemu to nije pošlo za rukom. Uz riječi, “strpite se malo…” Dean se naslonio lijevim laktom na obližnji sto a onda se srušio na pod. Činilo se da je u tom momentu već bio mrtav uprkos svim pokušajima da ga ožive, mada neki tvrde da je umro prije nego što je dotakao tlo.

Iako je napravljena obdukcija, okolnosti u vezi Deanove smrti veoma su sumnjive. Da stvar bude interesantnija, oni očevidci koji su pokušali telefonom kontaktirati njegov vebsajt, nisu mogli dobiti vezu. Iako nismo primili nijedan poziv tog vikenda, naše telefonske linije bile su stalno “zauzete”. To je još jedan razlog zašto nam se čini da je Dean vjerovatno bio likvidiran uz pomoć energetskog snopa (oružje poznato kao: “beam-weapon”, prim. prev.) od strane grupe koja ima veliki interes da drži poklopac na nome što se stvarno dešava.
Dean Warwick je bio “insajder” koji se s autoritetom obraćao jednom širem auditorijumu i slušajući ga postaje očigledno zašto mnogi smatraju da je on likvidiran.

 -----

Uzbunjivač umire pod sumnjivim okolnostima na bini za vrijeme konferencije
James Casbolt – October 17, 2006

U subotu 7 oktobra prisustvovao sam konferenciji na temu NLO-a, u Blackpool-u pod nazivom ‘Probe international’. Namjeravao sam da se sretnem sa bivšim službenikom američke vlade, Dean-om Warwick-om koji je bio poslednji predavač tog popodneva, kako bih ga nagovorio da nam otkrije sve što zna u vezi NSA, izgubljene djece i vanzemaljaca.Ovih dana, Dean je već izašao u javnost i prije par sedmica dao je jedan intervju mom prijatelju, Dave Starbuck-u, koji je inače istraživački novinar. Činjenica jeste da je Dean tu iznjeo samo jedan manji dio onoga što on stvarno zna. Zato sam namjeravao da ga zamolim i pokušam da ga ubijedim da nam potpuno otkrije sve što zna.

Samo par minuta nakon što je izašao na pozornicu, Dean je izgubio svijest i srušio se na pod. Ljudi su se zapanjili i nastala je opšta konfuzija. On je prestao da diše, pozvana je hitna pomoć, međutim, Dean je umro na pozornici. Kad se Dean srušio na pod, jedna žena je primjetila tamnokosog čovjeka kako se iskrada napolje. Ona ga je pratila dok je on bezbrižno zviždukao, onako sam za sebe, silazeći niz stepenice, onda je ušao u auto i nazvao nekoga telefonom. Onda je vidjela kako se on smije razgovarajući s nekim.

Ko će to zadovoljno zviždukati a onda se smijati priliko telefonskog razgovora neposredno nakon što je vidjeo čovjeka kako se ruši na pod i umire?!Svi ovi događaji ukazuju na činjenicu da se ovdje radilo o ubistvu od strane jedne obavještajne službe koja je koristila E.L.F – oružje. (Estremno niske frekvencije, prim. prev.) Ta E.L.F oružja mogu biti podešena na Delta valove i u stanju su da “isključe” čovjekov nervni sistem.

Većina te tehnologije dovedena je do savršenstva na 4.-om nivou CIA-ine podzemne baze Dulce, u pustinji države New Mexico desert. Četvrti nivo te podzemne baze bavi se istraživanjem tehničkog aspekta ljudske aure, manipulacijom snova, hipnozom, telepatijom i naprednim vrstama kontrole uma. Ta E.L.F oružja ‘isisavaju’ život iz žrtvinog tijela i Dean je bukvalno “zaspao” na svojim nogama. Suze su mi lile niz lice dok sam prolazio pored mog prijatelja Ellisa koji je piljio direktno u moje oči pogledom koji je govorio “Obojica znamo šta se upravo desilo”. Dean Warwick je bio hrabar čovjek koji je umro boreći se za slobodu. Oni koji su odgovorni za ovo djelo, platiće za to kad dođe vrijeme. A to vrijeme doći će brzo. Isto važi i za agente “petokolonaše”, koji su pokušavali da ubijede ljude na Probe Konferenciji da su neki od nas. Vi znate ko ste, a to znam i ja.

 Video: 
Gdje nestaju ta djeca - Dean Warwick 1/2
http://www.youtube.com/watch?v=ph9x02v8yf8

Gdje nestaju ta djeca? Dean Warwick 2/2
http://www.youtube.com/watch?v=F6SGpVNvUAg&


TRANSKRIPT VIDEA:

Dean Warwick i Dave Starbuck, par sedmica prije Dean-ove smrti.

Radi se o pitanjima nestale djece, ulozi armije i vanzemaljaca i planiranog holokausta u Americi.

Dean Warwick: “Želio bih da naglasim nešto što me je uznemirava već neko vrijeme, radi se o ubijanju djece. U jednom izvještaju Odjeljenja za Statistiku američke vlade, tvrdi se da će u SAD-u svake godine biti oko 150 hiljada djece za koje se nikada više neće čuti. Tri mjeseca kasnije dobio sam sličan izvještaj koji kaže da će ih u centralnoj i južnoj Americi biti oko 350 hiljada. Ja sam to izračunao, specijalizovao sam čistu i naprednu matematiku na univerzitetu. To nije slučajnost. Radi se o 0.5% populacije u sjevernoj Americi i 0.5% u centralnoj i južnoj Americi. To ne može biti slučajnost.

Dave Starbuck - “Sigurno da nije”

Dean Warwick: “Tako, jednog dana u moju kancelariju je ušao jedan sužbenik i dok smo razgovarali pomenuo mi je da ima sastanak u DSS prostorijama. Rekao sam mu – “Sigurno ćete biti zainteresovani za ovo” a onda sam mu saopštio da sam dobio te izvještaje i o kakvim se brojkama radi. Rekao sam mu da mi u Velikoj Britaniji nemamo tako nešto. On mi je odgovorio: “Reći ću vam ko sam, ja sam u tom odjeljenju 30 godina i sada sam njegov načelnik”. Rekao je: “U Velikoj Britaniji imamo isti slučaj sa oko 20 do 25 hiljada djece godišnje”. Nešto kasnije gledao sam televiziju usred dana i to je bilo nešto prezentirano kao vijest, gdje se pojavila jedna gospođa koja je član neke grupe u Londonu, mislim da je njihovo ime bilo “Majke onih koji su nestali.” Ona je rekla da svake godine u Velikoj Britaniji oko 120 hiljada djece između 10 i 23 godine ode od kuće a 80% njih se ponovo pronađe. Drugim riječima, 20% njih nestanu. Dobro, 20% od 120 hiljada čini 20 hiljada i potvrđuje onu brojku koji mi je taj čovjek rekao. Pa dobro, šta se dešava s tom djecom?

Razgovarao sam sa šefom policije i on mi kaže “U pravu ste u vezi te djece, Dean!” Kaže, “Jedne godine zabilježili smo 40 hiljada i nešto, koji su nestali. Onda je dodao da im je vlada tada saopštila da se ne radi o 40 hiljada, nego o 60 hiljada i nešto.

Ovo sam čuo od policijskog službenika koji je bio u vezi sa policijom u Dorsetu. U Novoj šumi, svake sedmice pronađu 7 do 8 djece koja su isječena od grla do ramena. Koža im je oguljena s leđa a meso jedeno dok su bili živi. Sada mislim da to ima veze s onim u vezi čega me je moj djed upozoravao da ću to saznati kasnije (Ranije u intervjuu, Dean je pomenuo da mu je djed davno rekao da kad odraste, suočiće se s jednom tajnom koja će ga uništiti.) i tako sam naletjeo na onaj događaj sa Jessicom i Holly. Svako ko je povjerovao da Ian Huntley ima bilo kakve veze s ubistvom te djece, trebao bi da se javi doktoru na pregled.”

Dave Starbuck - “Prije četiri godine održao sam predavanje na temu - ‘Ko je stvarno ubio Holly Wells i Jessicu Chapman’ i odaziv je bio nevjerovatno veliki, uključujući čak i nekoliko advokata.”

Dean Warwick - “Optužili su Ian-a Huntley-a zato što je imao u naborima svojih pantalona sjemenke biljaka koje se nalaze u toj šumi. On ih je mogao pokupiti bilo gdje, a mogli su mu ih i podmetnuti. Taj čovjek ne bi bio tako glup da odnese ta tjela na ono mjesto, svuče im odjeću, polije ih benzinom pa onda zapali. Svako ko ima bar pola mozga zna da je bolje ostaviti odjeću na tijelu da upije benzin a onda da ih zapali. On je navodno odnjeo njihovu odjeću nazad do škole, stavio je u kantu za smeće, onda zapalio, pa je ugasio polijevajući je vodom iz crijeva. To je glupost!

Imamo slučaj gdje je jedna gospođa tražila od medija da objave njenu priču. Ne znam koliko je to tačno. Radi se o tome da je ona šetala svog psa u toj šumi svakodnevno u toku par sedmica prije nego što su Jessica i Holly bile pronađene. Ona je izjavila da je vojna policija blokirala taj put.”

Dave Starbuck - “Da, to je tačno. Ja sam to takođe čuo iz jednog drugog izvora.”

Dean Warwick - “A imamo i onog džogera koji je bio saslušan izvan suda dok se sudilo Huntley-u. On je rekao da je tri noći trčao pored te šume i da je čuo krike djevojčica iz te šume. Sada, one informacije koje imam o tome stigle su od visokih američkih vojnih obavještajaca kojima u svakom slučaju vjerujem. Oni su unutar vlade, duboko unutar vlade, a ko su oni, to je već posebna priča. Tijela tih djevojčica bila su unakažena kandžama a bile su i silovane. Sada, da li se tu radilo o činu nekog kulta ili transmutaciji “prisustva” (misli se na proces transmutacije entiteta iz 4D, prim. prev.) to je već ovoreno za diskusiju. Ja lično mislim da je David Icke stigao prilično blizu, samo što je on promašio u vezi onoga što bi mi trebali da radimo u vezi s tim slučajem reptilskih i drugih entiteta ali nećemo sada o tome.

Međutim, ukoliko se ponovo vratimo na onaj slučaj nalaženja 7-8 tijela u Novoj šumi, u Dorsetu, taj policajac mi kaže da njegov kolega koji pregledava ta tijela, svakog puta želi da počini samoubistvo nakon onoga što vidi.”

Dave Starbuck- “Mogu da vjerujem”

Dean Warwick- “Ovo me podsjeća na ono što nalazimo na mnogim mjestima u bibliji, ‘A oni su jeli meso djece tih dana,’ a postoji i razlog za to. Srećom imam jednu seriju dobrih proizvoda, tako da srećem mnogo ljudi. Jedan klijent je npr. postavljen veoma visoko u naučnom istraživačkom centru britanske vlade.

Činjenica je da se dosta toga nalazi u biblijskim zaisima i onome što je Zacharia Sitchen pisao, recimo ona priča o “Onima koji su s Neba na Zemlju došli” - Anunaki-jima.Oni su konzumirali menstrualnu tečnost njihovih žena zato što im je to davalo sposobnost da čitaju um svojih suparnika, da komuniciraju telepatski i ja u to vjerujem a kasnije ću reći šta sam istraživao na univerzitetu na Novom Zelandu.

Kad je došlo vrijeme za te entitete da idu, a oni su ti koji su došli s nebesa i uzimali žene ljudi pokušavajući da ih oplode, a pošto su te žene rađale gigante, umirale su kod porođaja, nastao je problem. Tako je to ono kako su oni naišli na to kako će dobiti te supstance. Nisu mogli iz menstrualne tečnosti ljudskih žena da dobiju te supstance ali su otkrili da ih mogu dobiti iz muskulature djece koja su izložena mučenju. Ovo ima i svoju naučnu bazu, neću sada reći odakle tačno iz SAD, ali da, to je odgovor. Takvo meso je “natopljeno” serotoninom i adrenalinom, i ono im daje slične supstance koje im omogućavaju da čitaju drugima um i komuniciraju telepatski. To se pominje na mnogo mijesta u Bibliji, i to se treba bukvalno uzimati, onako kako je napisano.

Tamo se na kaže da su oni jeli dječje kosti, ili dječju kožu, nego da su jeli dječije meso, što znači da su im gulili kožu. Slično s onim iz Biblije gdje se kaže da je Kain navodno ubio Abela. To nije tačno, u stvari, nije rečeno tako. Rečeno je da je Kain pojeo Abela i zato je bio prognan. Ne mogu zamisliti ništa gore od mučenja jednog djeteta u onom stepenu u kojem se to čini, a onda da ga se konzumira onako kako je to bilo rečeno od strane policajaca koji su sprovodili istragu. To možda ima neke veze s onim o čemu mi je moj djed pričao kad sam bio dijete, tj. o onome što ću saznati kasnije u mom životu, a sigurno je to da ne postoji ništa gore od toga što djeca dožive kad se podvrgnu svemu tome.


Slično tome, nedavno sam magazinu Nexus dostavio dokumentaciju o tome da se kod nas sada pojavljuju giljotine, koje su pomenute u Otkrovenju 24. Hiljade njih sada dovoze u američke vojne baze. Zašto? Senator koji je to pomenuo rekao je da je to divan način da se izvede smrtna kazna. Ali oni ne likvidiraju ni stotinu ljudi godišnje u Americi, šta će im onda hiljade giljotina? Žena kongresmen iz San Dijega je javno izjavila da je u jednoj japanskoj fabrici vidjela da prave te stvari.”

Dave Starbuck- “Da i ja sam negdje čuo taj izvještaj”

Dean Warwick- “Pa, to je bilo i na BBC radiju negdje sredinom januara 2004. godine, da se to slalo u SAD u kontejnerima, 300 u jednom. Sada mi se čini da znam o čemu se radi. Neki svjetski lideri kao Kissinger, javno su trvdili da je potrebno reducirati svjetsku populaciju sa 7 milijardi na pola milijarde. Kako ćete likvidirati toliki broj ljudi? Dobro, možemo se igrati s klimom, možemo raditi razne stvari kao npr. napraviti velike poplave, ljudi mogu ginuti zbog globalnog zagrijavanja planete, podizanja nivoa mora itd.

Imam podatak da je policija prijetila jednom farmeru u Yorkshiru. Ovdje ću stati i vratiti se malo natrag da pomenem da je Gunderson, koji je bio najveći proizvođać metala u svijetu, bio intervjuisan na Tv u vezi s tim što je dobio ugovor da za američku vladu proizvede hiljade teretnih vagona a u svakom od njih je bilo mjesta za 150 ljudi. Imamo takođe slučaj onog britanskog doktora koji dok je s porodicom hodao kanadskim šumama u blizini američke granice, nabasao na željezničko skladište sa više od 50 teretnih vagona. Kada su otvorili vrata svakog od njih, u njima su vidjeli okove i giljotine za glavu.

Sada ću ti reći ovo, zamisli da smo ja i ti u tim okovima i mene su stavili na giljotinu a tebe su ostavili za sutra. Ti ćeš se prestraviti.”

Dave Starbuck- “Prokleto si u pravu!”

Dean Warwick - “Tako da tu dobijamo slične okolnosti, pošto si ti prestravljen, adrenalin i serotonin teku, te tako imamo te sastojke u našem tijelu. Zato je onaj senator pomenuo da je to divan način za likvidaciju kao i za korištenje dijelova tijela ili organa.

Ali da se 6.5 milijardi ljudi iz cijelog svijeta tako likvidira, to je velika stvar i većina ljudi će to proglasiti glupošću. A upravo u tome i jeste poenta. Kad staviš nešto direktno ispred nečijih očiju, to je najbolji način da sakriješ tu stvar.

To je isto kao kad su se Njemci počeli ponovo naoružavati za Drugi svjetski rat. Oni su mogli praviti puške, dijelove oružja i municiju i mogli su ih lako sakriti ali ono što nisu mogli lako sakriti to su bile topovske cijevi. Šta su oni onda uradili? Oni su ih ugrađivali ljudima u kuće kao dimnjake. Tako su te cijevi stršile napolje kroz krovove, a ljudi su od topovskih cijevi mislili da su to dimnjaci.”

Dave Starbuck- “Pa, to je već odavno strategija sila Novog svjetskog poretka. Ako hoćeš nešto da sakriješ, stavi to ljudima ispred nosa. Ja sam prilično dobar poznavalac toga. Prije nego što sam postao novinar bavio sam se mađioničarskim vještinama, tako da znam kako se sakrivaju stvari ljudima isred nosa. ”
http://galaksija.blogspot.com/2006_10_01_archive.html


13. 10. 2012.

Orgazam - hrana za Reptile

4D koriste našu seksualnu energiju kao hranu.
P: čovjek koji se zove Wayne Cook je napravio istraživanja rašljarenjem i pronašao da se ljudsko tijelo, poslije orgazma, na rašljama se očituje isti uzorak kao i mrtvo tijelo. Zašto je tako? T: Pražnjenje energije.
O: Da.
P: Da li je moguće za vrijeme te aktivnosti, za Reptile ili druga bića da se muvaju okolo i da usisavaju tu energiju?
O: Da.
P: Da li je iz tih razloga seks toliko bio promoviran i objavljivan u našem društvu toliko puno...
O: Da, da, da.

REPTILSKA AGENDA - David Icke i Credo Mutwa

Credo Mutwa (rođen 21 Jula 1921 god) je Južno Afrički šaman iz plemena Zulu i predstavlja “Sangomu” tj. Prenositelja drevnog znanja o Afričkom kontinentu i prave istine koja se vješto prikriva od javnog informisanja. 
U pomenutom intervijuu sa Dejvid Ajkom, Mutwa prenosi svoja davno stečena znanja o postanku svijeta, planetarnoj manipulaciji koja se trenutno dogadja u svijetu, američkim bazama koje su izgradjene u Africi, AIDS-u i drugim bolestima koje su vještački kreirane na afričkom kontinentu, biljkama koje izazivaju naglo napredovanje nervnog sistema i izoštravanje njegovih završetaka tako omogućavajući pristupanje novim realitetima i frekvencijama više vibracije, potom vanzemaljcima koji posjećuju planetu Zemlju stotinama godina i vrše manipulaciju našeg realiteta iz 4-te dimenzije. Razgovor sa Dejvid Ajkom koštao je života njegovu suprugu koja je nedavno umrla. U poslednje vrijeme njegov život postaje veoma ugrožen od strane internacionalnih tajnih agencija i org, a koji su već ubili nekoliko članova njegove porodice.
Intervju između Credo Mutve i Dejvid Ajka -
http://www.planetarnavizija.org/planetarnamanipulacija_reptilska_agenda.html

Otmice, hipnoza i regresija - Udruga Trag

Priča 1.

Ovo je «priča» o ženi i mladoj majci (30 g.) koja je na početku našeg poznanstva bila zainteresirana za sve teme koje su se ticale «teorije zavjera».  Za sebe je rekla: "Inače sam znala čitati razne teorije zavjera i čula sam i za postojanje vanzemaljaca, no nisam tome pridavala neku važnost. 

S njom sam radila regresiju, kako zbog znatiželje tako i zbog traumatičnih događaja u djetinjstvu. Vođene simptomima ka uzroku, dolazile smo do jednog te istog događaja u djetinjstvu i djevojaštvu. Oba puta vraćena je na sebe probuđenu usred noći, ali dalje od toga nismo mogle. Jednostavno bi završile na sceni da je probuđena, da se ne osjeća ugodno, dolazi do hodnika, a iz hodnika može samo na tavan!  

No, kod nje je to bez obzira na nedorečenost događanja izazvalo u svijesnom stanju vrlo čudan osjećaj koji nije mogla objasniti. Daljnjim radom uspjele smo polako probijati blokade – točnije uspjele smo probiti ono što se naziva «paravan memorija».

Ono što se kod nje ispoljavalo u svijesnom stanju, nikada nije davalo naznake da bi čak i pomislila da je bila otimana od strane vanzemaljaca. Dapače. Većinu emotivnih problema pripisivala je nesređenim emocionalnim odnosima unutar vlastite obitelji.

Slijedi prikaz seanse u kojoj je probijena blokada!

T: Gdje si?

B: U onoj kući, veća sam.

T: Koliko veća?

B: 15 godina.

T: Dobro, zašto si tamo, što se događa, zašto si na tom događaju?

B: Tu sam gore na hodniku, stojim. Opet ona scena. ( u jednoj od prijašnjih regresija već je bila u tom hodniku) Sama sam i opet sam svijesna da su moji udaljeni od mene, da njih nikada nema. Mislim oni jesu samnom, ali nisu svoji.

T: Šta radiš u tom hodniku, zašto stojiš?

B: Tu sam, opet su me zvali! (iznenađena kad izgovara riječ zvali!)

T: Tko?

B: Neki glasovi.

T: Dobro, sad usmjeri pažnju i razbistri misli, usmjeri pažnju na glasove, razbistri misli...

B: (tiho nastavlja) Oni me zovu ja dolazim i govore mi da će oni meni dati nešto..

T: Tko su oni?

B: Pa ja ih vidim kao,....kao nekakve....kako bih rekla....kao vikinge....nekakve te žene ratnice nekakve....oni su kao nekakva vrhovna bića i oni su mene odabrali i sad oni mene zovu i ja dolazim...

T: Gdje si to došla?

B: Pa i dalje sam ja u tom hodniku i njih čujem da me zovu...sad žele da idem k njima, a ja još nisam išla k njima samo stojim...

T: Pa idi dalje, što se događa?

B: (uzdiše) Ja idem k njima...

T: Na koji način, opiši mi kako izgleda odlazak k njima?

B: Pa kao odlazak iz te kuće. Kao da idem u neku drugu dimenziju u kojoj je svijetlo.

T: Kakvo je svijetlo?

B: Bijelo. Bijelo je i kao da je hladno, nije onako toplo, kao ono koje meni pripada...nekako je bijelo, sad sam ja tu i s jedne strane sam zbunjena, a s druge sam sretna što im pripadam, što idem od tamo iz svog doma....

T: Dobro, usmjeri pažnju na to svijetlo i na svoj osjećaj vezano uz njega, usmjeri pažnju i razbistri misli – usmjeri pažnju na svoj osjećaj i svijetlo....kako se osjećaš?

B: Pa, kao da sam počašćena što sam tu! Što sam odabrana, sretna sam što nisam tamo u onoj kući, znam da nije ono sve....

T: Sad usmjeri pažnju na sve unutar tog prostora i svijetla...šta radiš? Usmjeri pažnju...

B: Oni me gledaju...

T: Idi dublje, usmeri pažnju, razbistri misli, tamo si idi dublje, usmjeri pažnju, razbistri misli...pogledaj ih i opiši ih....

B: Ne daju mi, oni mi ne daju!!!! Ali ja im neću dati da mi ne daju....Pa se borimo – vidim ih – oni su kao preko zida....(postaje uznemirena) Sad sam ljuta!

T: Kako preko zida?

B: Kao da je neko nevidljivo staklo koje nas dijeli, kao da sam tu da me samo gledaju! Gledaju me i to me ljuti! Ja želim njih vidjeti. Na neki način sam svijesna zamke.

T: Usmjeri pažnju na mjesto na kojem se nalaziš, usmjeri pažnju i razbistri misli....

B: Pa kao neki hodnik je....sve je svijetlo, bijelo, svijetlo svijetlo, na kraju tog hodnika nema ništa...sve je bijelo – svijetlo je i s te desne strane je taj zid, s lijeve strane i iza mene je taj prolaz kroz koji mogu ići valjda...u stvarnost...mogu, ali ja sad ne idem tamo, ja sad želim doći do njih...ja sam ljuta, dosta mi je svega toga, tog života, svijesna sam da moram razbiti taj zid, da moram doći prijeko. Pokušavam i pokušavam....

T: Dobro, idi dalje....

B: Jesam! Pa tu ih je sad puno!!?!

T: Kako izgledaju?

B: Ne mogu dobro razabrati nekako su mali i tanki...baš mi je bedasto izgledaju zeleni!!!! Oni su zeleni i ružni, ali sad se ne bojim!

T: Dobro, što radiš tamo? Kako izgledaš? Pogledaj si u noge, šta imaš na nogama?

B: Pa to sam ja s 15 godina, imam spuštenu kosu, imam neku majicu, ma ono što sam imala u hodniku....Sad samo hodam među njima, oni nešto rade....

T: Dobro, što rade oni?

B: Vidim neke stolove. Kao da operiraju nekoga.

T: Koga?

B: Evo brojim stolove, tri, četiri, ma ne znam, puno ih je....metalno je i hladno....takvi su i stolovi....kao oni za obdukciju....jezivo je i ružno....

T: Odaberi jednog od njih i pogledaj ga, pa mi ga opiši....

B: Ja sam i dalje ljuta, jel to u redu? Evo ima duge prste, hladni su i meni je sad hladno, ne mogu mi ništa, to znam - da oni meni ne mogu ništa!!!! Oni meni ne mogu ništa. Ne smiju, ja im ne dam. Ja im ne dozvoljavam, ne dam i ne dam i ne dam....Ne mogu mi ništa...(mijenja joj se glas) Jako se bojim, jako, jako...i ljuta sam – oni su tako hladni. Hladni, hladni....(puštam je da govori jer je u stanju abreakcije, suze joj cure, a ona ih ne primjećuje, vrlo je uzbuđena) Imaju velike oči, tanki su, tanki, tanki jako, tanki, ne mogu mi ništa, ti neki kao insekti, oni samo nešto prčkaju po tom stolu...

T: Šta prčkaju, pogledaj....

B: (iznenađeno) Tu ima ljudi!!!! Ima i trudnica! Ovaj jedan, otvorio je sve...(glas joj podrhtava)

T: Šta sve?

B: Oni nešto rade, nešto mijenjaju, nešto stavljaju, nešto...

T: Obrati pažnju, usmjeri je na to što rade....usmjeri pažnju na jedno događanje, razbistri misli...

B: Ma joj ne znam, hladan je stol....

T: ( očito leži!) Gdje si ti?

B: Ja sam u toj prostoriji!

T: Gdje točno? Gdje si, razbistri misli...gdje si?

B: Pa to je ko neka bolnica!

T: Dobro, gdje si unutar te prostorije?

B: Pa samo stojim (glas jako podrhtava) oni mene ne gledaju...

T: Zašto te ne gledaju?

B: Ja imam osjećaj kao da oni mene ne vide – eto. (kao da priča sama sa sobom) Oni mene ne vide. Hmmm. A šta ja tu radim uopće?

T: Osim tih zelenih kao insekata i ljudi za koje si rekla da su isto unutar prostorije, ima li još nekoga? Sve lijepo pogledaj, pa mi reci...reci mi i koliko je velika ta prostorija?

B: (jedva govori) Jako je jako velika.

T: Opiši mi je.

B: Ona je – u – pod zemljom je. Osvijetljena je umjetno tim bijelim svijetlom. To je ono ružno svijetlo koje ja ne podnosim! Jako liči na svijetlo štednih žarulja. Isijava nešto što mi jako smeta. Ova je jako jaka, jaka svijetlost.

T: Kako znaš da je prostorija pod zemljom?

B: Osjećam, osjećam da je pod zemljom, oni tu rade, rade s tim tijelima, samo prepravljaju i prepravljaju...

T: Kako prepravljaju?

B: Ne znam, nekima glavu prepravljaju, a nekima u utrobi. Malima onima nerođenima isto nešto prepravljaju i umeću. Pa neke uređaje. Pa kao male, male pločice, male jako male....sasvim male, pa zatvaraju ponovno te ljude...

T: Kako to vidiš?

B: Samo prođu, kao da ništa nije bilo, nešto kao da bude da ništa nije bilo, mi se čini.

T: Kako izgledaju ti ljudi na kojima rade?

B: Pa ne poznajem ih! Obični ljudi.

T: Jesu budni?

B: Ne – ništa ne znaju!!!

T: Koliko tih insekata radi na čovjeku?

B: Jedan za svakoga.

T: Dobro, osim tih stolova, pogledaj po prostoriji pa mi reci ima li još nečega?

B: Ima neka kugla, šta ja znam, ne znam kako bih to nazvala. Neko svijetlo što se kreće, kao kupola.

T: Kakva je prostorija, kako bi je opisala kad gledaš rubove nje, zidove...

B: Kao da su, nisu ravni, obli su, ali šta ja tu radim?

T: Pa šta radiš? Razbistri misli, šta radiš tamo, pogledaj....pogledaj sebe i razbistri misli....idi dublje, razbistri misli, šta radiš tamo? Gdje si unutar te prostorije, razbistri misli, pogledaj sebe, gdje si?

B: Na sredini, ja sam na sredini!!!!! Ja to sve gledam!

T: Dobro, razbistri misli i odgovori mi, gdje je tvoje tijelo?

B: Pa ja stojim i ja ga gledam! Malo mi je teško, kao da je nestala ona moja ljutnja. Pa...kao da sam i ja tu došla?!!! Jer su mene tu zvali da ja dođem, sada više ne mogu ništa! Ne mogu se ni ljutiti jer su me nekako oduzeli! Pa jako sam se borila, vrištala sam i vikala!

T: Šta su oni radili dok si vrištala i vikala?

B: Ništa. Samo su hladni, toliko hladni!

T: Kakav je taj osjećaj kad prestaješ biti ljuta? Opiši ga.

B: Želim biti ljuta i želim se boriti, ali...nemam snage, nema koristi – oni su toliko neživi, toliko ko roboti, vidim da nema smisla ljutiti se na njih. Oni su bezlični i jadni, nema smisla niti tući ih i udarati. Toliko su odvratno jadni.

T: Šta tebi rade?

B: Ja ih mlatim, sve mlatim oko sebe, želim im otkinuti glavu i izvaditi im te oči, crne i odvratne...ali ne može ih se uhvatiti i ne može im se izvaditi oko. Dok to radim sam ljuta.

T: Šta oni tebi rade?

B: Ja želim otići! Ne dozvoljavam im, dali su mi sve to da vidim!!!!! Dali su mi da gledam i dali su mi taj osjećaj da oni meni ništa ne mogu!!!! Ali mogu!!! To je bila samo zamka! Zamka! Sad vidim da je bila zamka!!! Sad to vidim, sad to vidim. (djeluje vrlo šokirano)

T: Kako to vidiš, opiši mi...

B: Pa sad vidim i unatrag, zvali su me, zvali i ja sam došla, predstavili su se lažnim božanstvima, pa me to impresioniralo, slušala sam takvu neku muziku...onda kad sam došla i kad su buljili što me užasno smetalo (dosta je potresena) ali htjela sam ih vidjeti, osjećala sam da je neka zamka, pa kad sam ih vidjela, onda sam se borila i onda su mi dali taj osjećaj da oni meni neće ništa – da mi daju tu čast!!! Da ja gledam šta rade, a meni ništa ne mogu. To je bila laž!!! Oni su mene pripremali i smirili na taj način, to je bio jedini način da me smire, da mi daju počast!

T: I šta se sad dalje događa?

B: Pa ja sam dospjela na sredinu te prostorije – to je zamka – kao ja sve vidim!!!! Kako sam upala u tu zmaku? Kako sam mogla? Ta sredina te prostorije ima neki snop koji te onesposobi totalno!

T: Idi dalje u događanju, šta se događa?

B: Još sam ljuta.

T: Zašto su te onesposobili?

B: Zato što sam se previše bojala.

T: Idi dalje, što se događa?

B: (glas opet postaje tiši) Onesposobljena sam pod tom nekakvom bijelom odvratnom svijetlošću. Osjećam ljutnju,  ali je ne mogu ispoljavati. Sve mi je u toj bijeloj svijetlosti tako da ne mogu ni vidjeti više.

T: I dalje stojiš u sredini prostorije?

B: Ne, ležim. Na neki sam način dospjela ležeći. Mogu se nekako odmaknuti da vidim sa strane.

T: Kako se osjećaš dok ležiš?

B: Pa ja sam na stolu!!! (iznenađeno) Ja gledam sa strane...

T: Kako se osjećaš?

B: Moje tijelo ja ne mogu osjetiti, ali moje ja koje je vani (zbunjena jako) to gleda! To je bila zamka.

T: Šta rade tijelu?

B: Prelaze s nečime preko mog tijela.

T: Čime, opiši mi.

B: To je neki skener, neko svijetlo u ruci njihovoj. Teško mi je to gledati, teško.

T: Zašto teško, kako se osjećaš?

B: Hladno mi je i jednim malim dijelom, samo svijesno mogu, ne znam kako bih rekla, misliti i željeti otići, ali ne mogu. Pokušavam se i dalje braniti, ali nema smisla. Oni me gledaju!

T: Koliko ih je?

B: Dva, hladni su.

T: Što se događa kad te gledaju?

B: Ne znam, nešto žele, ali ne znam što.

T: Promatraj dalje i reci mi što se događa....

B: Gledaju mi lice i vrat, pipaju, opipavaju me, svaki dio tijela, dvojica su, hladni, ispipavaju me, diraju me po spolovilu s prstima, ne mogu ništa....dalje ništa ne rade...to je to...

T: Idi dalje, razbistri misli i idi dalje u događanju, kako se osjećaš?

B: Prevareno i ljuto, ljuta sam, osjećam da su me iskoristili za nešto kao da će me sada bolje kontorlirati i mene i moj život...

T: Zašto, šta će im to omogućiti, razbistri misli, tamo si pogledaj, idi duboko, pogledaj....

B: Ja im to ne dozvoljavam, tu je moje tijelo koje leži, a tu je moje ja, duša, sa strane...

T: Odvojila si se od tijela?

B: Da.

T: Pogledaj oko sebe, šta misliš jesu li oni drugi ljudi učinili isto?

B: Ne. Drugi kao da ništa ne znaju niti osjećaju, kao da samo spavaju. Ne sigurno, jer u sredini u onom snopu koji me onesposobio tamo je ostala moja duša!!!!

T: Duša ti je tamo gdje je snop?

B: Da. Ona se osjeća prevareno i gleda tijelo.

T: Što se događa unutar tog snopa?

B: Pa ja čekam tijelo, jer ću sada ponovno ući u to tijelo.

T: Na koji način ćeš ući u tijelo?

B: Pa nisam sigurna, s jedne strane kao da ta duša – ja može hodati po prostoriji, a s druge strane kao da su me zatvorili u tu kupolu!!! Nisam sigurna, ma ne, mogu hodati, mogu, mogu. U toj svijetlosti nema nikoga, ja mogu hodati i mogu opet uzeti to tijelo, ali oni su me na neki način prevarili! To je jedna bitka, ali oni neće dobiti što žele. Borit ću se, to je bila samo jedna zamka u koju sam upala. Nema veze, to je bila zamka. Oni će mene pratiti, to su moje neprilike u životu, gdje ja živim ne vole me eto, ne žele me...

T: Idi dalje u događanju, gdje si?

B: Uzela sam svoje tijelo.

T: Na koji način?

B: Samo sam ga uzela sa stola i to je to.

T: Kuda sada ideš?

B: Doma.

T: Kako?

B: Pa samo sam tamo.

T: Kući si?

B: Da.

T: Koje je doba dana, pogledaj oko sebe.

B: Pred jutro.

T: Znaš li kad si otišla i kad si se vratila? Koliko te dugo nije bilo?

B: Ne znam, možda sat vremena, bila je noć.

T: Kako se sad osjećaš? Budi u hodniku imaš 15 godina, kako se osjećaš? Što radiš? Pred jutro je.

B: Samo sam tu, odjednom sam se tu našla, čini mi se da sam mislila da moram na wc! Sad znam – ali nisam tamo ništa znala.

Daljnjim radom došle smo i na sljedeći događaj. Prema nekim informacijama – izgleda da ponekad oni ne dopuštaju da čovjek umre. Pa iskustva ljudi svjedoče i o jednom i o drugom slučaju, u jednom navode čovjeka ka samoubojstvu, a u drugom mu spašavaju život!

U tim situacijama na podsvijesnom nivou vole čovjeka držati u stanju zahvalnosti, a sebe predstavljati kao spasitelje. To im olakašva djelovanje. Istovremno, ovo je i pokazatelj da je u većini slučajeva cijela obitelj uključena u događanje s otimicama, a ne samo odabrani pojedinac. Ova žena je imala problematičan prvi porod – skoro je iskrvarila, te je jedva spašena. Tokom života kad bi o tome razmišljala smatrala ga je "čudnim", ali i osjećala zahvalnost prema liječniku koji ju je spasio. Vratila se na taj događaj i regresijom kako bi ga sama sebi razjasnila.

B: Sada rađam! Sama sam i rađam prvo dijete. Jako mi je teško i bojim se. Hladno mi je, sama sam i bojim se.

T: Zašto si se zaustavila na tom događaju?

B: Pa izgleda mi sada kao ružno, ma osjećam kao da sam ovdje došla zbog neke sumnje da se nešto radilo, jako čudno,....ja sam skoro umrla, iskrvarila....bila u komi....

T: Pa želiš li sada detaljnije to pogledati? Usmjeri pažnju na porod i razbistri misli....idi na trenutak da možeš vidjeti kako je došlo do krvarenja...

B:  Porod je bio težak i namjerno su zbrljali, posteljica je ostala...

T: Tko je zbrljao?

B: Pa sestra, sestra jedna...ostao je komad posteljice jedan i ja sam jako krvarila, ona mi nije htjela pomoći. Ja sam tamo trebala iskrvariti – to znam.

T: Kažeš da znaš, pa idi na mjesto te spoznaje, idi dublje, kako to znaš? Razbistri misli...

B: Sve je vodilo tome da umrem, namjerno je bilo vođeno da ostanem sama u hodniku poslije poroda i da krvarim jako puno, sestra je na mene vikala da je to normalno. Stavljala je deku na mene da se to ne bi vidjelo. BIla je već noć, puno sati, skoro ponoć, došao je doktor koji nije trebao doći, nije više bilo vizite, on je došao jer su njega zvali, moja duša ga je zvala, jer meni ovo tijelo treba, treba mi još ovaj život, da nije on to čuo i došao mene ne bi bilo. Tad sam operirana – brzo. Pod svijetlima.

T: Pod kakvim svijetlima?

B: Opet ta bijela svijetla, hladna.

T: Tko te operirao?

B: Ja ne znam, nisam bila svijesna više. Sve je bilo rađeno da umrem.

T: Tko je to radio?

B: Pa isti oni, oni, zeleni (iznenađena!). Ja se borim s njima, moja duša. Ja im nikada ne dam.

T: Kažeš nikada, dobro, brojat ću od tri do jedan želim da se vratiš u neki drugi trenutak kad si bila kod njih, ne onaj koji smo gledale, neki drugi...brojat ću.....idi na neki svoj drugi boravak kod njih....Tamo si, gdje si?

B: Pa sad vidim da je to taj put kad sam rađala kad su me operirali! To nije baš ta prostorija, ali ja tu vidim doktore i te zelene....tanke.....sivi?! Znači i doktor je tu?! Ali on ih ne vidi!!!! Moja duša je opet vani i ja zahtijevam da mi vrate to, da mi vrate život i tijelo...ne dozvoljavam i ne dam....

T: U kojoj si prostoriji, opiši je....gledaj oko sebe...

B: Moje tijelo leži, ja gledam to, oni hodaju, ja sam u sredini sobe, u onoj svijetlosti, moja duša i ja zahtijevam da mi daju da s nekim razgovaram. Ne dam im dušu....(jako se uzbudila)

T: Makni tu scenu, makni je...jesi....brojt ću od tri do jedan...vratit ćeš se u trenutak kada si prvi puta u ovom životu imala susret s njima....3, 2, 1 i tamo si....

B: To je opet bio porod, moj, kad sam se ja rodila!

T: Dobro, opiši mi....

B: Ja sam u inkubatoru, oni me gledaju! Ne vole me, žele me ukloniti. Oni su samo došli gledati....vidjeli su da sam to ja i na neki su me način označili.

T: Kako su te označili? Idi u taj trenutak i opiši mi...

B: To je nevidljivo markiranje, dotaknu te, kao neka svijetlost....

T: Čime te dotaknu?

B: Prstima i to bude kao ubod.

T: Gdje?

B: Bilo gdje, kod mene je noga i to je to.

T: Brojat ću od tri do jedan – idi na prvi sljedeći susret s njima....

B: Opet sam u onoj sobi kad sam bila malena curica.

T: Dobro, koliko imaš godina?

B: 4. Ali nisu mi ništa radili. (promjena glasa)

T: Što se događalo, opiši mi.

B: Hodali su po tom stanu...trčali....

T: Tko je još u stanu? Slobodno se pomakni i pogledaj, to možeš...

B: Moji svi su tu, sestra i roditelji...

T: Šta oni rade? Koje je doba dana?

B: Noć je. Imam osjećaj, nisam sigurna da li ih odvode!!!! (iznenađena)

T: Obrati pažnju na to, razbistri misli....šta se događa, pogledaj, usmjeri se na sestru, što se događa sa sestrom, usmjeri pažnju....

B: Ja sjedim na stolici i crtam, jer sam uvijek puno crtala, 4 ujutro je meni nisu ništa napravili, jer nisu smjeli!

T: Zašto nisu smjeli?

B: Imala sam još neku zaštitiu, osim mene tu je još netko došao pomoći. Ali nisu mene niti tražili, uzeli su moje. Moje sve i oni su ih uzeli.

T: Kako?

B: Ne mogu to opisati, svi su ležali na krevetu i oni su došli, a ja sam samo crtala.

T: Pogledaj šta crtaš?

B: Neki dvorac i breze, tamo bježim. Oni su ih uzeli, a poslije su ih vratili, ali oni nikada nisu bili svoji. Nešto im je umetnuto..

T: Šta? (nema odgovora) Jesi bila budna kad su ih vratili?

B: Jesam i dalje sam crtala. Oni su se vratili i nisu svoji.

T: Na koji način to misliš, opiši mi.

B: Pa nakon toga mama je bila u svom svijetu, tata pio i vikao. Nešto je «nešto» radilo s njihovim osjećajima i ponašanjem. Okružili su ih. Sad mi je to jako tužno gledati.

T: Dobro, usmjeri sad pažnju na to kako su oni došli. Znaš li? Idi u trenutak te noći dok spavaš.....

B: Pa ja se budim nešto želim crtati. Vidim bijelo svijetlo, ugodno. I crtam takoreći u mraku, a vidim. Oni se samo stvore kroz neku buku koja nije stvarna, kao kroz zid. To je sve nekako jako brzo. Stvore se tako i na krevete i onda nestaju.

T: Da li imaju miris?

B: Ja ne mogu to osjetiti jer sam u nekoj svijetlosti. Oni ne dopiru do mene.

T: Šta radiš ti još unutar te svijetlosti? Idi dublje, udah i izdah, idi dublje, razbistri misli......želim da ideš dublje i usmjeriš pažnju na sebe u svijetlosti, šta radiš?

B: Znam da mene neće uzeti, ali nisam mogla utjecati na svoje. Nisam mogla utjecati.

T: Kako se osjećaš vezano uz to?

B: Osamljeno, ali je znala da će tako biti.

T: Šta misliš, ta mala djevojčica tamo u toj svjetlosti, šta misli o njima?

B: Da su u krivu.

T: Idi naprijed u vremenu, idi na jutro nakon te noći....kako se osjećaš ujutro? Da li se sjećaš nečega?

B: Ja nisam ni spavala, ja sam crtala do jutra. Oni su svi u krevetu, kao da nisu nigdje bili. Sve je u redu. Kao i uvijek. Napetost, razmirice, sve je to normalno.


Preneseno sa http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/iskustva/36-prica-1

10. 10. 2012.

Reptilsko - vojna podzemna baza Dulce, OTMICE REPTILA


Radio stanica KPFA-FM iz Berkeleya, Kalifornija, emitirala je u lipnju 1995. godine emisiju posvećenu bliskim susretima. U njoj su sudjelovala i tri anonimna pripadnika američke vojske. Tvrdili su, da su zajedno radili s vanzemaljcima u nekoliko zrakoplovnih vojnih baza. Jedan od njih je naglasio da je gotovo svakodnevno gledao polijetanje vanzemaljskih letjelica iz područja Northrop, koje se nalazi u blizini zrakoplovne baze Edwards. Drugi svjedok, jedna žena, opisala je kontakte izvanzemaljaca i visokih časnika američkog zrakoplovstva, a kojima je i sama prisustvovala. Treći svjedok, jedan vijetnamski veteran, koji je radio na raznim projektima zrakoplova, pored ostalog i u bazi Edwards, vidio je u nekoliko navrata vanzemaljce. vrdio je kako nema sumnje da Amerikanci i vanzemaljci zajednički rade na tajnim projektima, koji nemaju nikakve veze s "uobičajenim vojnim strukturama."

Prostorije s neobično debelim betonskim zidovima, u kojima rade, smještene su duboko pod zemljom, nalaze se pod stalnim elektronskim nadzorom. Da bi se stiglo u dio podzemnog kompleksa zvanog "Haystatic-Buttes", unutar baze Edwards, potrebna je vožnja liftom što traje više od 5 minuta. Prema procjenama tog svjedoka, "Haystatic-Buttes" se nalazi na 30-om katu duboko ispod zemlje. U tom je prostoru susreo čovjekoliko stvorenje visoko 250 centimetara, neobično dugih ruku. Nosilo je laboratorijsku kutu. Razgovaralo je s dva inženjera. U susjednoj je prostoriji svjedok vidio tri mala stvorenja, visoka svega 90 centimetara. Njegova je znatiželja ubrzo prekinuta. Časnik sigurnosti mu je, naime, naredio da se ne udaljava iz prostorije u kojoj je radio. U protivnom, bude li gurao nos tamo gdje ne treba, dobit će metak! I doista. Čovjek, kojem je zaprijetio čuvar sigurnosti u podzemnoj bazi, nađen je mrtav tri mjeseca nakon TV emisije u blizini mjesta Orange Country.


Što se događa u Taosu?


Stanovnici Taosa, malog mjesta u Novom Meksiku, čuli su 1992. tajanstven, uznemirujuć zvuk, koji im je razdirao živce. Nitko nije znao odakle dolazi i što, odnosno tko ga proizvodi. Mnogi su pretpostavljali da se radi o nekom tajnom vojnom projektu. Vjerovali su da vojska buši velike tunele u impozantnoj stijeni "Ship Rock" u blizini Taosa. Prema indijanskoj predaji, to je brdo sveto, jer su ga posjećivali "bogovi". Tijekom javljanja spomenutog zvuka niske frekvencije, u tom su kraju zamijećene i neobične, svjetlosne pojave. To je dalo još više povoda glasinama da se u blizini Taosa gradi podzemna baza, pri čemu u svemu tome i vanzemaljci imaju umiješane svoje prste.

Zanimljivo jest da istraživač Tom Adams izvješćuje o sličnom tajanstvenom zvuku, koji se svojedobno čuo istočno od Los Almosa u planinskom masivu Blanca. Izgleda, da se radilo o sličnom projektu gradnje podzemne baze. Naime, "Defense Nuclear Agency" ("Agencija za nuklearnu obranu") je 1975. godine objavila knjigu "Geološka studija kontinentalnih dijelova SAD - s mogućom primjenom gradnje sustava duboko pod zemljom". U toj studiji navedena su područja sjeverno i zapadno od Taosa.

Prema informacijama u ovaj problem, najveće se podzemne baze u SAD-u nalaze na sjeveru Novog Meksika, i to ispod brda zvanog Archuleta Mesa, istočno od gradića Dulcea. Nije nevažno spomenuti da se Dulce nalazi u blizini Taosa i Los Almosa. Mnogi od svjedoka govore da su u tim bazama vidjeli stvari od kojih se "čovjeku diže kosa na glavi".

Američka NLO istražiteljica Crista Tilton bila je oteta od strane vanzemaljaca, kao i milijuni drugih ljudi diljem svijeta. U srpnju 1987. Crista Tilton se vozila automobilom sjevernom stranom brda Catalina. U blizini Tuscona, Arizona, presrela su je dva mala stvorenja i prisilila da izađe iz automobila. Ta neobična mala bića s velikim glavama i crnim očima, praktično su odvukla mladu ženu do svemirskog broda, što se nalazio u blizini. Tada se okrugla letjelica podigla i poletjela je na brdo Archuleta Mesa kod Dulcea. Kad je izašla iz letjelice Crista Tilton je ugledala čovjeka obučenog u vojnu uniformu. Čovjek je čuvao ulaz u podzemni hangar. Dopustio je vanzemaljcima i Tiltonovoj da uđu u podzemne prostorije. Nakon što su prošli kontrolnu točku, opremljenu kompjuterima i raznim elektronskim uređajima, došli su u prostoriju gdje je Tiltonova ugledala neobičnu letjelicu. U drugoj prostoriji, neznanci su napravili trodimenzionalnu snimku njenog mozga. Potom je načinjena njena trodimenzionalna karta za identifikaciju, pa se Tiltonova smjela slobodno kretati u unutrašnjosti baze. Pri tome je mlada žena vidjela uređaje i strojeve, kakve u životu nije susrela. Vanzemaljac koji ju je pratio pokazao joj je sobu u čijem se središtu nalazio stol. Rekao joj je da sjedne na njega. Ona je odbila, a vanzemaljac joj je rekao: "Sve će biti mnogo lakše budete li surađivali."

Potom je ušao u prostoriju neki čovjek. Bio je obučen kao liječnik. Vanzemaljac i čovjek su se pozdravili. Crista Tilton se uplašila i počela plakati. Liječnik ju je počeo pregledavati. Sljedeće čega se Crista sjeća jest da je osjetila veliku pospanost. Kad je otvorila oči, razaznala je lice vanzemaljca koji ju je promatrao s velikim očima. Znala je da će je podvrgnuti pregledu. Osjetila je bol i nešto što ju je škakljalo po trbuhu. Nakon obavljenog pregleda, postala je svjesna i smjela se obući. Opazila je krv među nogama, kao da je dobila menzes. Bila je duboko uznemirena i nesretna. Malo se umirila tek nakon što su napustili laboratorij. Osjećala se jadno i iskorišteno. Međutim, vanzemaljac joj je rekao da je sve to bilo nužno i da će to preboljeti i zaboraviti.

Crista Tilton je vidjela brojne vanzemaljce. Upitala je pratioca gdje se nalazi. Odgovorio joj je da je to tajno mjesto i da joj više ne može reći, zbog njene vlastite sigurnosti. Vidjela je ljude različitih rasa, zatim životinje iz kojih su izlazile razne cijevi, kao i osoblje koje je radilo na njima. Cristi je postalo jasno da na tom mjestu ne rade samo vanzemaljci nego i ljudi, pripadnici nekog roda vojske.

Nakon svega, Crista Tilton je vračena u svemirski brod. Vanzemaljci su je pustili na slobodu na istom mjestu gdje su je i oteli. Inače, iskaz Criste Tilton potvrdile su Myrna Hansen i Judy Dorothy, koje su bile otete u svibnju 1980. godine, odnosno u svibnju 1973. godine. Također su odvedene u podzemnu bazu kod mjesta Dulce i bile su podvrgnute raznim pregledima.

U bazi se izvode brojni eksperimenti
Sve tri otete ćene dale su sličan opis podzemnog kompleksa u kojem su boravile. Međutim, ni jednoj od njih nije bio dozvoljen ulaz na razinu 6 i 7. Što se tamo krije, otkriva Thomas C., koji je radio na raznim projektima u brojnim podzemnim bazama. Tako je 1977. godine radio i u podzemnoj bazi Dulce i to kao časnik za sigurnost. I on tvrdi, poput Criste Tilton, da je podzemna baza u Dulceu podijeljena na sedam etaža. Svaka od njih nosi svoj osobit znak, što pripada univerzalnom jeziku simbola.

Budući da je Thomas C. raspolagao specijalnom propusnicom, mogao je boraviti na svim etažama. On tvrdi da se u Dulce bazi nalazi 18000 vanzemaljaca!? Oni kontroliraju najdonje tri od sedam podzemnih galerija u Dulce bazi. Prema njegovom iskazu, na prvoj se podzemnoj etaži nalaze prostorije za čuvanje komunikacija u bazi. Na drugoj etaži su strojevi za bušenje tunela. Na toj etaži počinju stroge mjere kontrole. Oni koji ulaze, moraju se skinuti da bi ih gole pregledali. Nakon toga dobivaju bijele uniforme. Svakim danom, posjetitelji koji dulje vrijeme borave u bazi, dobivaju novu identifikacijsku kartu. Osobe se pri ulasku na treću etažu točno izvažu, a njihova se tjelesna težina redovito kontrolira. Ako se njihova težina promijeni za više od pola kilograma, sprečava im se prolaz i bivaju ponovno podvrgnuti kontrolnom pregledu.

Na četvrtoj se etaži nalaze najmoderniji laboratoriji. U njima se izvode hipnotički i parapsihološki eksperimenti. Navodno, tamo postoje složene sofisticirane strukture, koje mogu duhovno tijelo odvojiti od tjelesnog i "posaditi" ga u drugo tijelo.

Najstrašnija sedma etaža

Šesta podzemna etaža nosi neslužbeno naziv "hala teških mora". U njoj se nalaze laboratoriji u kojima se provode genetskobiološki eksperimenti s ljudima i životinjama. S time u svezi treba spomenuti da je, inače, ovo područje u Novom Meksiku poznato po brojnim sakačenjima životinja, što se dovode s aktivnostima u podzemnoj bazi Dulce. Prema izjavi otete Judy Dorothy, uz pomoć genetske tehnologije križaju se ljudi i životinje, kako bi se stvorila nova bića, pola životinje, a pola čovjek. O tome svjedoči i Thomas C: "Vidio sam ljude s više nogu. Bili su pola čovjek, pola sipa. Vidio sam, također, ljude-reptile, kao i stvorenja nalik na furije. Osim toga, vidio sam križance čovjeka i šišmiša, ma kako to nevjerojatno zvučalo."


Međutim, najstrašnije stvari događaju se na sedmoj etaži. Prema Thomasu C., tamo se nalazi pravi zatvor u kojem se nalaze na tisuće ljudi. Najveći broj je omamljen jakim umirujućim sredstvima i drogama. "Bilo nam je rečeno da s njima ne smijemo govoriti.", ističe Thomas C. "Međutim 1978. godine izbila je pobuna na etaži 7. Bio je to početak rata u Dulce bazi."

Pokazalo se, naime, da se vanzemaljci ne drže sporazuma. Otimali su ljude i radili razne pokuse, a da nisu obavještavali o tome odgovarajuće vojne krugove. Došlo je do napetosti, a potom, 1979. i do oružanih sukoba između vanzemaljaca i ljudi. U njima je izgubilo život nekoliko vojnika.

Na etaži 6 i 7 prema Thomasu C., rade se stvari koje krše sve zamislive zakone i ljudske norme. On je načinio 30 fotografija podzemnih etaža u Dulce bazi. Uspio ih je iznjeti na površinu kroz jedan od stotinjak izlaza iz te baze. Odmah je otkriven njegov bijeg. No, dok su ga lovili pripadnici tajne službe sigurnosti, Thomas C. je uspio načiniti pet kopija svojih snimaka i dokumenata.

Kad je došao kući, sa zaprepaštenjem je ustanovio da su nestali njegova žena i njegov sin. Komanda mu je, u međuvremenu, ponudila nagodbu. On će vratiti sve dokumente i snimljene fotografije, nikome neće govoriti o onome što je radio i vidio, a za uzvrat, komanda će pustiti na slobodu njegovog sina i ženu, koje je otela. Thomas C. je znao da se ne smije upustiti u tu nagodbu. Jer, niti će vidjeti ženu i sina, niti će preživjeti izručenje dokumenata. Zato se krio, a dokumente je anonimno dostavio istaknutim ufolozima. Oni su objavljeni u knjizi pod naslovom "The Dulce Papers".

Prema izjavama Thomasa C. i drugih koji su boravili u podzemnoj bazi Dulce, postoji podzemna veza između te baze i drugih podzemnih baza na cijelom području SAD-a, kao i s Los Almosom.


Proizvodnja ljudi na "tekućoj vrpci"?

U Dulce bazi, tvrde svjedoci, rade vanzemaljci klasičnog oblika, čija je domovina zviježđe Zeta Reticuli. S njima surađuju bića nalik na reptiloide. Oni su u lošim, odnosno neprijateljskim odnosima s "bijelim vanzemaljcima", koji se protive genetskim eksperimentima što ih Greysi i reptili izvode na ljudima.

Greysi rade, navodno, s ljudima znanstvenicima na projektu poznatom pod kodnim imenom "Genome". Taj projekt potpomaže, pored ostalih i Medicinski institut Howarda Hughesa. "Project Genome" je projekt genetskog inženjeringa što se provodi diljem planeta Zemlje. Pri tome se primjenjuju sva znanja dobivena od vanzemaljaca. O čemu se pri tome radi, nije posve jasno. No, s velikom se sigurnošću pretpostavlja da se radi o izradi posebne "genetske karte" čovjeka.

Nastoji se otkriti plan koji počiva u temeljima građe ljudskog tijela.

Temeljem tih spoznaja se želi uspostaviti "proizvodnja" ljudi na tekućoj vrpci, koji će biti korišteni za različite namjene. Otkrivanjem "genetskog plana" građe ljudskog organizma, mogli bi se stvarati i vjerni "duplikati" pojedinih osoba.

S tim u svezi je vrijedno napomenuti da je broj sakaćenja životinja naglo opao otkako je u laboratorijima Livermore-Berkeley uspjelo proizvesti umjetnu krv. Ona se otprema u velikim količinama upravo u Dulce bazu! To međutim, ne treba značiti da će vanzemaljci prestati sakatiti životinje, kako bi uzimali njihove organe i krv za potrebe svojih eksperimenata, tvrdi Thomas C.

Neki ufolozi su koristeći najsuvremeniju tehničku opremu uhvatili signale iz kojih se može s velikom sigurnošću zaključiti sljedeće: ako u podzemlju tog brijega i ne postoji baza vanzemaljaca, u svakom slučaju postoji veliki podzemni prostor. O tome svjedoče i stanovnici Dulcea, koji se sjećaju da je krajem 50-ih godina 20-og stoljeća "Rand Corporation" ovdje gradio za potrebe američke vlade podzemne baze.

Da se ovdje doista događa nešto neobično, govori i podatak da su jedne noći, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u blizini brda Aschuleta viđeni leteći tanjuri. Dan kasnije, na tlu su nađeni tragovi spaljene zemlje i neobični otisci.

Ova snimka je navodno iz Dulce baze: http://www.youtube.com/watch?v=E5-yW3hb8Sc

Svjedočanstvo Philip Schneidera, čovjeka koji je gradio podzemne baze i koji je, kako kaže, ubio 2 greysa u Dulce bazi za vrijeme pobune 1979. godine. Nakon što je zanemario par upozorenja o tome da šuti nađen je mrtav 17.01.1996. u svom stanu. (Video 6:35)
http://www.youtube.com/watch?v=A0TbOgRXSsU

IZVOR http://ce-4.forumotion.com/bliski-susreti-f6/podzemna-baza-dulce-t306.htm

O dimenzijama, denzitetima i otmicama REPTILA:
https://www.bibliotecapleyades.net/vida_alien/alien_abductionabductees01.htm

09. 10. 2012.

Barbara Bartholic: Vanzemaljci, Reptili, NLO, otmice, zlostavljanja

Barbara Bartholic je jedan od istraživača NLO fenomena koji su najdalje odmakli na tom području.

Radila je nekih 7 godina zajedno sa francuskim naučnikom, astrofizičarom, Jacques Vallee-em (autor knjiga: Invisible Colledge, Dimensions, Revelations, Passport to Magonia, Messengers of Deception itd.) a saradjivala je i sa mnogim drugim istraživačima koji su često u svoje knjige uključivali i njene nalaze.

Barbara sama nije objavila nijednu knjigu, osim one koju je u njeno ime objavila Peggy Fielding  -
 Barbara, the Story of an UFO Researcher - LINK na pdf knjige  - http://www.whale.to/b/barbara_b.html
 na osnovu podataka koje je dobila od Barbare. U toj knjizi Barbara iznosi sumnju da u ovoj našoj realnosti postoji veoma malo toga što nije pod direktnom ili indirektnom kontrolom  ‘reptilskih vanzemaljaca’.
Na osnovu svojih istraživanja, ona čak zaključuje da oni pomiču ne samo “crne” figure na ovoj “našoj” šahovskoj ploči, nego i “bijele” (tako da imaju ishod partije uvijek pod kontrolom)!?
U svakom slučaju, preveo sam ovaj intervju s Barbarom, gdje ona navodi neke interesantne stvari kad se o ovoj tematici radi.

Izvor: http://www.alienlovebite.com/


Predgovor (James Bartley)

Ovo je intervju kojeg je moj mentor, Barbara Bartholic, nedavno dala jednom francuskom novinaru. Barbara je najveći istraživač vanzemaljskih otmica. U ovom intervjuu novinar pominje i mene u vezi sa istraživanjem veze između korištenja droge crystal methamphetamine (poznata i kao “crank” ili “ice”, prim. prev.) i otmica od strane vanzemaljaca-reptila, ostavljajući utisak da sam ja taj koji je pionir u istraživanju tog područja. U stvari, Barbara Bartholic je prva primjetila tu vezu između korištenja droge crystal methamphetamine i otmica.

Ona me je obavijestila o tom problemu koji ide zajedno sa sindromom vanzemaljskih otmica a ja sam onda nezavisnim istraživanjem samo potvrdio njene nalaze a dodao sam i neke moje vlastite. Mnogi su se pitali o stvarnoj pozadini smrti Dr Karle “Kandy” Turner. Neki su špekulisali da je Karla bila ubijena od strane armije. U stvari, Karli je bio induciran rak od strane vanzemaljaca.

  (  O ubistvima Dr. Karle Turner i Barbare Bartholic - http://www.jeffpolachek.com/about-dr-karla-turner  )

Iskreno rečeno, iznenađen sam tim što je Barbara odlučila da otkrije jedan dio te priče u ovom intervjuu. Postoji tu mnogo više toga od same indukcije raka kod Karle od strane vanzemaljaca. Postoje tu i neki drugi aspekti koje ne mogu sada pominjati. Ono što je tu posebno značajno je to što je Karla kontaktirala Barbaru s one “druge strane” i prenjela joj poruku koja sadrži u sebi nadu o jednoj krajnjoj pobjedi. Imajte to na umu jer mnogi od Barbarinih i Karlinih kritičara i klevetnika stalno kukaju i zapomažu na temu koliko su Barbara i Karla “negativne” i “bazirane na strahu”. I ja sam doživjeo slične napade. To su sve besmislice. Da smo bazirani na strahu, mi sigurno ne bi rizikovali svoj život radeći ovo što radimo. I vjerujte mi, postoje i konsekvence za prelaz preko određene linije. Svaki prosječan istraživač NLO fenomena može se naći na meti napada od strane vojske ili vlade. Međutim, samo se oni tvrdokorni duhovni ratnici nalaze izloženi direktnim napadima od strane reptila i drugih negativnih vanzemaljaca.

To je i razlika između prve i druge lige. Ne postoji tu ništa čime bi se čovjek mogao ponositi, vjerujte mi. Karla nije kontaktirala samo Barbaru, ona je kontaktirala i druge koje poznajem. Karla nije jedini pali duhovni ratnik koji nas je kontaktirao s “druge strane”. Kao što je Obi Wan Kenobi, lik koji je pomenut u epu the Star Wars rekao svom bivšem zaštitniku, Darthu Vaderu: "Ukoliko me posijećeš Darthe, ja ću samo izrasti još jačim.” Amin, za to. Spiritualni rat. To je ono oko čega se vrti cijeli ovaj šou program.

Intervju


Sproveli ste veoma veliki broj hipnotičkih regresija sa žrtvama otmica tokom jednog dužeg vremenskog perioda. Šta vas je navelo na to da se posvetite dugogodišnjem istraživanju fenomena otmica ljudi od strane vanzemaljaca?

1984-te godine, poslednji put sam se sastala sa briljantnim naučnikom svjetske klase, Dr. Jacques Vallee-em. Zahvaljujući inspiraciji s njegove strane, moje istraživanje nasilja nad ljudima i manipulacije od strane vanzemaljaca je dokazalo onu njegovu hipotezu koju je iznjeo u knjizi, ‘Invisible College’: “NLO mogu da predstavljaju jedan kontrolni sistem.” Zašto ja, pod jednim strašnim pritiskom, nastavljam s istraživanjem ovog najvažnijeg predmeta u našem univerzumu? To je sasvim jasno. Šta može biti neodoljivije od razotkrivanja nečega što ja nazivam “vrhovnim kontrolnim sistemom” koji ruši ili nadvladava sve brave, zakonodavne i pravne sisteme, fiziku i vlade, a pogotovo ljudska prava; ili da rasvjetljavam jednu operaciju organizovanu od strane vanzemaljaca koji posjeduju toliku tehnološku superiornost da su u stanju da nam se sakriju ispred vlastitog nosa. To je jedna sila koja je u stanju zavesti ljude da ovi uporno odbijaju da povjeruju u njeno postojanje. U isto vrijeme, to njihovo “vrhovno rukovodstvo” mijenja tokove ljudskog života.

Mi smo ovdje suočeni sa jednom inteligencijom koja ima sposobnost da:

• ‘usisa’ auto sa ceste zajedno sa svima koji se u njemu nalaze a da to niko ne primjeti;
• ulazi u ljudske umove i nastambe danju ili noću;
• interveniše na bebama i za vrijeme dok se još nalaze u materici;
• neprimjetno otima malu djecu direktno iz njihovog kreveta ili sa igrališta;
• mijenja dinamiku u intimnim vezama ili ljubavnim odnosima između ljudi;
• prouzrokuje bolesti;
• stvara psihičke probleme i ovisnost od droga;
• pokreće ratove i mutira ljudske generacije u sklopu njihovog programa “Razmnožavanje kroz ljubav”.


Ovdje sam navela samo par primjera sposobnosti vanzemaljaca da modifikuju ponašanje ljudi i uslove u kojima žive. Ljudi su dolazili da potraže moju pomoć kao da su bili vođeni nekom “nevidljivom rukom” nakon primjećivanja NLO-a i abdukcija još za vrijeme ranih 80-tih i 90-tih godina. Ne, leteći tanjiri ne lete tamo ili vamo, slijećući i uzlijećući vratolomnim brzinama. Kontrola zračnog saobraćaja bi bila odvratno loša. Ona priča o letećim tanjirima i mrtvim vanzemaljcima koji su se srušili u državi New Mexico je bajata vijest i sakriva jednu stvarnu prijetnju za naš svijet.

Uporedite to sa otkrićem mikroorganizama. Prije otkrića mikroskopa, postojale su te “nevidljive stvari” koje su uzrokovale bolesti i smrt. Naravno, postoje i korisne ili dobre bakterije, međutim, moramo imati na umu da toksini mogu na kraju razoriti ovaj svijet. Tako je to i sa ovom dominacijom vanzemaljaca.


Neki skeptici tvrde da abdukcije (otmice) nisu ništa drugo do sjećanje na neke deluzivne epizode, a čini se da i određen broj psihologa prihvata onu teoriju lažne memorije, [koju zagovara Fondacija za Sindrom Lažne Memorije (False Memory Syndrome Foundation)], što negira ispravnost tvrdnji odraslih osoba o “potisnutom” pamćenju seksualnog nasilja nad njima u djetinjstvu ili otmica od strane vanzemaljaca. Prema toj fondaciji, stvarna trauma se skoro nikada ne zaboravlja, dok su sjećanja dobijena uz pomoć hipnoze skoro uvijek pogrešna i inducirana od strane hipnoterapeuta. Da li je hipnoza pouzdana tehnika za povratak pamćenja otetih i kako osiguravate to da uz pomoć hipnoze povratite stvarna sjećanja na stvarne događaje?


Čovjek bi očekivao da će do ove 2007. godine, te fondacije [False Memory Syndrome Foundation] usmjeriti njihova finansijska sredstva na najvažnije istraživanje od svih: problematiku fenomena otmica od strane vanzemaljaca. Većina eksperata za mentalno zdravlje nalazi se još uvijek u srednjem vijeku kad se radi o validaciji tih otmica. To se još uvijek dijagnostikuje kao mentalni poremećaj.

Da bih vam predstavila taj njihov arhaični pristup, navešću jedan slučaj gdje su tri atraktivne medicinske sestre koje su zajedno radile u jednoj psihijatrijskoj bolnici, odlučile da provedu odmor skupa u Novom Meksiku. Uživajući u spektakularnim planinskim pejzažima, odlučile su da posjete i jednu ljekovitu banju. Skrenule su sa glavnog puta pokušavajući da stignu do nje nekom kraticom. Nakon što su se vozile nekoliko sati, uplašene da će se izgubiti, zaustavili su se ispred jedne male radnje koja se nalazila usred divljine.

Tu se u stvari radilo o ulazu u jednu podzemnu bazu koji je bio kamufliran kao izlog jedne stare prodavnice. Uz pomoć hipnoze smo došli do tri opisa te podzemne reptilijanske baze koja su se međusobom slagala. Kad su te žene napustile tu radnju, bile su dezorjentisane, nesposobne da normalno govore i jedva su bile u stanju da stignu do cilja svog putovanja. Jedna od njih, koja je sjedila na zadnjem sjedištu, stalno se previjala usljed žestokog bola u donjem dijelu leđa. Tako su zamolile mene da im pomognem kako bi utvrdile šta im se desilo. Nakon jedne opsežne regresivne hipnoze, sve tri su se složile u vezi toga da su bile otete i podvrgnute određenim oblicima mentalnog i fizičkog zlostavljanja.

Bila sam radoznala i pitala sam ih da li će tražiti pomoć od strane svojih pretpostavljenih u vezi post-traumatskog stresa kojeg su doživjele. One su uglas rekle - ”Neeee! Oni nam to ne bi povjerovali i proglasili bi nas halucinatornim. Još bi nas spriječili da radimo kao medicinske sestre i savjetnici na odjelu za mentalno zdravlje, za što smo se i specijalizirale.”

Ti eksperti za mentalno zdravlje koje pominjete nisu u stanju kritički da razmišljaju. Oni su naučeni da razmišljaju unutar zadanih parametara u okviru područja kojeg su izabrali; oni su naučeni KAKO da razmišljaju i ŠTA da misle. To je sve uspostavljeno unutar granica jednog propisanog okvira.

Logično je za pretpostaviti da djeca koja su izložena nasilju ne bi bila u stanju da žive sa sjećanjima na ta užasna iskustva. Očigledno je i to da oni [psihijatrijska zajednica] nisu poduzeli nikakvo istraživanje abdukcija. Do izlječenja dolazi kod onih koji su oslobodili istinu – a ne neku lažnu memoriju. Kad se neka žrtva izlječi od destruktivnih ovisnosti i stalno prisutnih strahova i fobija, koji su u vezi sa njihovim doživljajima za vrijeme abdukcija, to je istovijetno ljuštenju slojeva jedne dobro režirane obmane kako bi se mogla vidjeti istina. Hipnoterapeuti koji se time bave moraju biti specijalisti sa jednim dugogodišnjim treningom u vraćanju pamćenja kod žrtava otmica. Ukoliko se pravilno koristi, onda je hipnoza jedno čudotvorno sredstvo.

Nakon što vide istinu, 99% žrtve otmica nikad više ne požele da imaju bilo kakvog posla sa tzv. “kosmičkom braćom.” Nekim od žrtava otmica se njihov ego i “marinira”, nakon čega oni dobijaju osjećaj posebnosti, te očekuju i da će njihovi napori uloženi u saradnju s vanzemaljcima biti jednog dana priznati od strane šire društvene zajednice.


Stvari su se zakomplikovale kad je Karla Turner počela da tvrdi kako su neki doživljaji u vezi sa vanzemaljcima, u stvari, “scenariji virtulene realnosti” implantirani od strane vanzemaljaca – kao neka lažna memorija, na neki način. Šta vi mislite kakav bi bio cilj toga?

Miješanje i spajanje ljudi (u smislu kako to vanzemaljcima odgovara, prim prev.), kidanje sretnih i stabilnih međuljudskih veza i odnosa, to je jedan odvratan izvor zabave za vanzemaljace. Kontrola uma ljudi od strane vanzemaljaca kao i njihova sposobnost da manipulišu vrijeme, prevazilazi sposobnosti razumijevanja naših najvećih umova.

Nakon što je pet godina istraživala iskustva u vezi s otmicama članova svoje vlastite familije, Karla me je nagovarala da pišem i držim predavanja na tu temu. U to vrijeme imala sam previše posla i predložila sam joj da ona prezentira rezultate mojih istraživanja u obliku knjiga i predavanja. Ona je tada napustila svoj posao profesora na North Texas University i počela je jednu avanturu koja je na kraju rezultirala njenom propašću. Kad je javno objelodanila mračnu stranu otmica od strane vanzemaljaca, njeni dani su bili odbrojani.

Kad je sama to istraživala, primjetila je da scene virtualne realnosti koje se projiciraju u svijest prijatelja, članova porodice, pa čak i njenu vlastitu, mogu biti veoma efikasne u podrivanju stabilnosti međuljudskih veza. Ti vanzemaljci znaju naše najveće slabosti i napašće nas kako bi se osvetili. Upravo uz pomoć jedne takve virtuelne scene ona je bila informisana da je stavljena na “spisak za likvidaciju”. Tada je započela i stvarna procedura za terminaciju njenog života; to ubistvo je počelo zajedno s jednim psihološkim ratom.


Postoje li neki materijalni dokazi koji ukazuju na vanzemaljsku prirodu fenomena abdukcija?

Da, postoje i materijalni predmeti, ali apsolutno nema finansijskih sredstava za sprovođenje naprednih naučnih analiza.

Međutim, za većinu kontakta se čini da su inter-dimenzionalni po samoj svojoj prirodi. Neki tvrde da su bili probuđeni i pozvani da se u svjesnom stanju ukrcaju u jednu lebdeću letjelicu koja se u početnoj fazi čini malom, a onda se izdužuje u veličinu neke bolnice, sa dugim hodnicima i ordinacijama za preglede. Kao što se navodi kod tzv. vantjelesnih iskustava ili iskustava bliske smrti, svijest individue se razdvaja od njenog fizičkog tijela i pri tome zadržava svjesnost. Na veoma sličan način, čini se da vanzemaljci posjeduju tehnologiju za odvajanje osobe od njenog tijela i njeno projiciranje u njihova prebivališta ili objekte. Tijelo žrtve kao da se pri svemu tome ponovo sastavi u vanzemaljskoj bazi. Da li se oni prebacuju u neki svemirski brod koji se ‘zumira’ u kosmos? Da li je sve to samo jedna iluzija? Ja to mogu samo nagađati isto kao i vi.

Drugi događaji se opet odigravaju tamo gdje osoba živi. Scenariji virtuelne realnosti mogu kontrolisati um žrtve tako da ona povjeruje u sve što joj se projicira. Postoje izvještaji o podzemnim nastambama u kojima se mogao jasno osjetiti miris pljesni ili o bazama smještenim unutar planina ili pod vodom. Te letjelice su inter-dimenzionalne, mada mogu imati fizički izgled.


Da li je moguće izbjeći ponavljanje traume vanzemaljskih otmica?


Sve zavisi od vrste kontakta kojeg doživljavate. Ukoliko je on traumatičan, onda ćete doživjeti traumu. Vidite, ako vam uopšte nije poznato to da su oni prisutni, kako onda možete izbjeći traumu? Iskreno rečeno, oni se hrane vašim reakcijama. Trauma je za njih jedna poslastica; i to je istina.

Nećete od njih nikada doživjeti da vam zakucaju na vrata i veselo vas pozdrave sa: “Bonžur, madam! Eto, mi došli da uzmemo malo sperme, i par embriona! Za večeras smo takođe planirali vaginalnu i rektalnu sondažu, ali nemojte da vas to mnogu uzbuđuje jer se nećete ničega svjesno sjećati. Ukoliko budete imali nekakvih posljedica, to ćete lako riješiti uz pomoć lijekova protiv visokog pritiska, tableta protiv bolova ili za spavanje, anti-depresiva, sedativa, alkohola ili neke droge. Laku noć!”

Ljudi su komadi sediranog mesa na njihovim stolovima za operacije i preglede; imovina ovih vanzemaljaca s kojom oni mogu raditi šta hoće i kad hoće, sve dok smo pod njihovom kontrolom. To se može događati i događa se u vašoj vlastitoj kući. Ukoliko oni hoće da promijene nečije seksualne preference, oni to mogu. Vaš muž Dragan, s kojim ste sinoć legli u krevet, ujutro se može probuditi kao Dragana. Ili, ako ih interesuje da vide kako će on seksualno opštiti sa vašim prvim ili trećim susjedom ili susjetkom, oni će ih sastaviti zajedno na jednom inter-dimenzionalnom nivou. U međuvremeno, vi se možete bespomoćno zaljubiti u jednog mladog momka koji radi kao čistač u lokalnoj piljari.

Zar nije vrijeme da se zapitamo, “Ko ili šta komanduje nama”? Zašto je u ‘kosmičkim’ pojmovima njima dozvoljeno da kontrolišu ljude? Mi se moramo probuditi i zahtijevati odgovore na ta pitanja. Ko to upravlja ovom planetom?


Karla Turner je smatrala da je proces vanzemaljskih otmica posebno opasan za ljudska bića, a u nekoliko slučajeva je dokazala da je on bio i smrtonosan. Međutim, neki istraživači kao što su Whitley Strieber ili Richard Boyland, tvrde drugačije. Šta vi mislite o tome ?


Ja nadublje poštujem istraživače, učenjake i one žrtve otmica koji žive sretno i bezbjedno za vrijeme njihovih odvažnih pokušaja da razumiju ovaj enigmatični fenomen NLO-a. Međutim, ljudi moraju razumjeti da oni istraživači koji pozitivno promovišu vanzemaljce odlično prosperiraju. Oni stalno bivaju nagrađivani za svoj trud. Na primjer, Richard Boyland i Whitley Strieber su oboje živi i zdravi, dok Dr. Karla Turner, koju mnogi porede sa modernom ‘Joan D’Arc, leži mirno u svom grobu.

Oni od nas koji objelodanjuju mračnu stranu vanzemaljskih otmica svakodnevno rizikuju svoj život. Mnogi su umrli tokom tog procesa ili su morali da se muče sa finansijskim ili bračnim problemima kao i stalnim zdravstvenim problemima. Mnogi su gubili i voljene članove svoje porodice, a lično sam radila sa nekoliko žrtava otmica koje su nedavno umrle od nekih egzotičnih vrsta tumora na mozgu.

Dean Warwick, je jedan od istraživača koji je odlučio da objelodani sve što je znao u vezi sa velikim brojem nestale djece i podzemnim bazama; međutim, umro je na bini, prije nego što je uspjeo da dohvati mikrofon. To je upozorenje: ukoliko pređete granicu, nećete više nikad biti onaj isti kao prije.

Mnogi odvažni ljudi su doživjeli da im vanzemaljci direktno prijete ali nisu posustajali u svojoj potrazi za istinom. Vanzemaljci su prijetili mnogima da ne istražuju detalje u vezi njihovih otmica ili će u suprotnom usmrtiti ljude koji su ovima bliski, kao odmazdu za neposlušnost. Dosadašnje istraživanje je pokazalo da su informacije koje dobijamo od vanzemaljaca prilično nepouzdane, međutim, prijetnje u vezi s nečijom likvidacijom su često ispunjavali.


Postoje neke glasine da su vanzemljci imali direktan uticaj u slučaju smrti Karle Turner. Šta vi mislite o tome?  
//O ubistvima Dr. Karle Turner i Barbare Bartholic - http://www.jeffpolachek.com/about-dr-karla-turner

Karla me je nazvala odmah nakon što je morala hitno da posjeti onkologa. To jutro se probudila sa jednim spektakularnim simbolom koji je bio utisnut na njenu jetru. Taj simbol je bio nešto veći od novčića od 50 centi i bio je reljefno izrađen na jedan pretjerano pedantan način. Uglovi su mu takođe bili perfektni; to je bio jedan perfektno izrađen simbol.
Kada ju je pregledao doktor, specijalista, onkolog, rekao joj je: “Mora da su te vanzemaljci posjetili, jer ne postoji ljudski doktor ili medicinska ustanova koja je u stanju da uradi ovako nešto. Ne postoji medicinska tehnologija uz pomoć koje se može napraviti ovakav otisak na ljudskom tijelu.” Krv je bila perfektno izvučena iz cijelog tog područja. Doktor je rekao da ništa ne može da izvuče krv na takav način i da napravi tako perfektne uglove.
---

Kasnih 80.-tih jedna epidemija ovisnosti od metamphetamina pogodila je omladinu i učinila je podložnom otmicama od strane vanzemaljaca. Te individue su živjele većinom u ruralnim zajednicama. Ta sveopšte prisutna ‘sporedna dejstva’ natjerala su me da posumnjam kako su vanzemaljci ti koji stoje iza tog programa drogiranja omladine. 
Trenutno, metamphetamin je nakorištenija droga u SAD. Neki je nazivaju “drogom-nasilja”. Kad jednom počnete to koristiti, skoro je nemoguće prestati. Ta droga rastura porodice. Ona daje čovjeku ekstremno velike vidovnjačke sposobnosti. Vidjela sam neke korisnike koji su bili u stanju da čitaju misli drugih ljudi. Nadalje, ta droga otvara ovisnika za pristup vanzemaljaca, tako da ga oni onda zaposjednu i manipulišu njime.

Neki korisnici su priznali da su dobili jedno opsesivno interesovanje za dječju pornografiju, gledajući je non-stop, danima. Što je najvažnije, mnoga djeca koja su rođena od strane ovisnika, imaju drugačiji rad mozga i mnogo njih nemaju sposobnost za empatiju (psihopatske/narcisističke osobine, prim prev.). Da, korisnici droga ulaze u neku vrstu interakcije sa vanzemaljskim, ne-ljudskim životnim oblicima.


Za vrijeme 90-tih, neke žrtve otmica kao što su npr. Katharina Wilson, Katie Davis or Melinda Leslie, navodili su neke činjenice o tajnoj uključenosti nekih frakcija vojske u vanzemaljske otmice. U to vrijeme, ova vrsta izvještaja je bila veoma neobična i kao takva zapostavljana od strane mnogih istraživača NLO fenomena. Da li ste zabilježili ikakav porast te vrste aktivnosti?

Ne, nisam primjetila nikakav porast. Većina tih slučajeva živi u neposrednoj blizini nekih vojnih baza. Žrtve koje su uključene u tu vrstu otmica obično služe za eksperimente, rasplod, smrt, bolesti i što je najčešće, na njima se izvode eksperimenti kontrole uma. To je još jedna od onih tema koje mogu da budu opasne po život, ukoliko otvoreno pričate o tome.


Dobro, sta možemo zaključiti iz svega toga? Da su tajna vojna obavještajna zajednica i vlada uključeni u otimanje, mentalno programiranje i uznemiravanje žrtava vanzemaljskih otmica? Ili su te vrste događaja samo jedna “paravan memorija” koja je instalirana od strane vanzemaljaca kako bi se sakrilo ono što oni stvarno rade kod tih abdukcija?

Marianne Friedman, za koju sam osjećala da će ići istim stopama kao i Karla Turner, umrla ja kratko nakon što je bila oteta i podvrgnuta saslušanju za vrijeme sna, u nečemu što je ličilo na jednu zajedničku bazu vojske i vanzemaljaca. Ona je bila i mučena, tako da je nakon toga morala potražiti medicinsku pomoć. Imala je i operaciju vrata kako bi se sanirale ozljede nastale usljed nehumanog tretmana kojem je bila izložena. Ona je bila pravi ratnik i otkrila je mnogo informacija o funkcionisanju ljudskog uma kao i mehanizmu rada ‘implanata’. Takođe je imala jaku intuiciju a odlično je poznavala i medicinske procedure vanzemaljaca. Međutim, ona nije mogla jasno odrediti da li su vanzemaljci koristili iluziju i kontrolu uma da bi je ubijedili da povjeruje kako je vojska takođe u to uključena, ali je priznala da je vidjela reptilska vanzemaljska bića kako nose američke vojne uniforme s grbovima, što ju je prilično zbunjivalo.

Međutim, mi to sada ne možemo znati. Ubrzo nakon njenog mučenja od strane vanzemaljaca kako bi skršili njenu volju i otpor, prvo je iznenada umro od raka njen pas, a onda i ona, usljed izliva krvi u mozgu, u 47-oj godini života.

Prema vašem mišljenju, kakav je bio doprinos Karle Turner u istraživanju vanzemaljskih otmica?

Dr. Karla Turner je znala kakve su joj šanse a ipak je počela da razotkriva istinu, potpuno svjesna da bi je to moglo koštati života. Ona je bila nevjerovatno istrajna i odlučna u tome da održi svoj kurs, čak i nakon što joj je bila uspostavljena dijagnoza raka dojke. Ona je pisala knjige i održavala predavanja što je izmijenilo životne tokove kod mnogih ljudi. Njena predavanja, koja možete naći i na internetu, inspirišu ljude i inspirišu hrabrost kod ljudi. Ona je objelodanila mnoge informacije i ohrabrila je mnoge ljude. Čak i nakon njene smrti, legenda Karle Turner inspiriše mnoge mlade ljude u njihovoj bitci za razotkrivanje ove velike obmane.

http://www.galaksija.com/metafizika/b_bartholic.htm

O ubistvima Dr. Karle Turner i Barbare Bartholic - http://www.jeffpolachek.com/about-dr-karla-turner

J. Bartley- reptilska HIBRIDNA rasa JE MEDJU NAMA


James Bartley - HIBRIDNA RASA izmedju vanzemaljaca i ljudi JE MEDJU NAMA

James Bartley je autor knjige Dulce Wars, a može se reći i da je član jednog malog tima istraživača NLO fenomena i otmica, u kojeg još spadaju Barbara Bartholic, Eve Lorgen, J.L. Walden i drugi a kome su pripadale i Karla Turner i Marianne Friedman, dok su bile žive. Tokom dugogodišnjeg istraživanja ovog fenomena, članovi ovog tima stigli su do zaključaka koji su suprotni od onog uobičajenog koncepta - “potajnog pružanja pomoći u našoj evoluciji od strane naše kosmičke braće”. Ovo je jedan od interesantnih intervjua na temu “hibrida”, kojeg je Bartley objavio ovdje:
 http://www.alienlovebite.com/articles/guest-authors/james-bartley/hybrid-infiltration-karen.html

Predgovor: J. Bartley

Ovo je intervju sa jednom ženom koja je žrtva vanzemaljskih otmica i poznata je kao “Karen”. Karen je imala dosta doživljaja sa Greys-ima, Grey-Reptil-hibridima i čovjekolikim hibridima. Ona nam ovdje pruža jedan dragocjen uvid u neke aktivnosti vanzemaljaca, pogotovo čovjekolikih hibrida. Doživjela je mnogo različitih oblika kontrole uma od strane vanzemaljaca a mnogo puta je bila pretučena i silovana od strane čovjekolikih hibrida. Ovi vanzemaljci su primjenjivali na njoj raznovrsne tehničke uređaje koje ona pominje u ovom intervjuu.

U ovom intervjuu skraćenica, “JB” znači James Bartley a “KA” - Karen. Na kraju ovog intervjua ću pokušati da napravim jednu analizu onoga što nam je Karen rekla. Karen je jedna nevjerovatno hrabra žena koja je bila podvrgavana užasnom psihičkom i fizičkom nasilju. U ovom intervjuu ona opisuje kako je bila mučena od strane vanzemaljaca na jednoj posebno za to namijenjenoj stolici. Mi svi dugujemo zahvalnost Karen i drugima sličnim njoj, što je odlučila da progovori i podijeli s nama ove informacije.

Intervju sa Karen


I dio


JB – Možeš li nam opisati neka od svojih iskustava s greysima i drugim entitetima koje si viđala na vanzemaljskim brodovima? Pominjala si da si vidjela jednog velikog mješanca Greya-Reptila, za kojeg ti se činilo da je zapovijedao greysima na tom brodu. Možeš li nam reći nešto više o tome?

KA – Većina mojih iskustava s greysima, velikim i malim, prilično su standardna. Oni mali izgleda da predstavljaju obične radnike; oni me uzmu i odvedu na brod, skinu me i natjeraju me da radim šta god žele. Oni visoki, koje sam sretala, većinom su obavljali medicinska ispitivanja i druge procedure. Čula sam druge kako ih nazivaju ‘doktorima’ i mislim da je to najbliže što odgovara njihovom opisu. Doduše, čini se da im jedino nedostaju kulturni maniri kod njihovog odnosa sa pacijentima.

Kao što je slučaj i sa otmicama drugih žena, čini se da procedure koje najviše sprovode na meni imaju izražen ginekološki aspekt. Pored toga, ono čemu sam često izložena je i zurenje u moje oči od strane visokih greysa. Ponekad me tako prodorno gledaju kad žele da izazovu u meni neke određene emocije a ponekad mi na taj način prikazuju neke slike, dok u nekim slučajevima tako izvlače informacije iz mene ili mi nalažu kako da se osjećam ili ponašam. Posljednjih godina, kako sam počela poklanjati veću pažnju tom fenomenu, čini mi se da najčešće na taj način pokušavaju da dobiju informacije o mom ponašanju, kao i da me tako kontrolišu.


Kad sam prvi put vidjela to biće koje izgleda kao mješanac između visokog greya i reptila, to je bilo u vezi sa mojom prvim susretom sa čovjekolikim hibridom. To ‘grey-rep’ stvorenje mi je naložilo da trebam da podučavam tog čovjekolikog hibrida, šta treba da osjećam u vezi s njim i da ne smijem nikome o tome da pričam. On je to prilično efikasno učinio uz pomoć jednog dugog i prodornog zurenja u moje oči. Kasnije sam ga vidjela mnogo puta zajedno sa čovjekolikim hibridima i činilo se da su oni slušali sva njegova uputstva. Vjerujem da je on rukovodilac ili jedan od rukovodilaca tog programa ljudi-hibrida.

JB – Kad si prvi put imala iskustva s tim čovjekolikim hibridima? Šta su te oni tjerali da radiš? Pominjala si da si morala podučavati neke od njih kako da se asimiliraju u ljudsko društvo. Možeš li nam reći nešto više o tome?

KA – Svoje prvo iskustvo sa čovjekolikim hibridima imala sam još kad mi je bilo 6 godina. Od tada se taj hibrid skoro stalno mota oko mene, mada je povremeno nestajao na godinu ili dvije. Međutim, čini se da se on stalno vraća natrag. Iako veoma liči na ljudsko biće, njegovi gestovi su nekako kruti i čudni. Mislim da bi većina ljudi primjetila da kod njega nešto nije u redu kad bi imali posla s njim.

Prije 2 godine, onaj ‘grey-rep’ hibrid me je upoznao s jednim drugim hibridom koji je veoma ličio na čovjeka. Njega sam tokom nekih 8 mjeseci morala obučavati kako da se ponaša u raznim situacijama kako bi mogao da se uklopi u naše društvo. Mislim da niko ne bi bio u stanju da ustanovi da je on drugačiji u bilo čemu, osim u slučaju da se sam oda.

Od tada, bilo je još dosta tih čovjekolikih hibrida kojima sam pomagala da se uklope u ljudsko društvo. Tokom tog perioda su me tjerali da idem s njima u prodavnicu i objašnjavam im ili pokazujem kako da kupuju neke stvari, zašto neke stvari moraju da se kupuju, zašto druge ne; kako da koriste novac, kakva je uloga osobe koja radi na kasi, kako da probaju odjeću prije nego što je kupe i kako da pravilno spreme hranu nakon što je kupe. Imala sam dugotrajne seanse predstavljajući im neke društvene situacije, od “dobar dan” i drugih pozdrava, pa sve do “doviđenja”. Oni bi mi često telepatski postavljali neka pitanja koja su išla zajedno sa projekcijom neke slike u moj um. Telepatska konverzacija je veoma drugačija od verbalne. Ta slika bi uvijek u sebi sadržavala jednog od njih u nekom društvenom kontekstu gdje bi se nešto nepredviđeno desilo što bi njima stvorilo neku zabunu. Na primjer, u jednoj od njih hibrid se zadesio u nekom društvu, pa se pitao da li treba da pozdravi svaku od prisutnih osoba pojedinačno. To je nadalje vodilo u dugotrajna objašnjavanja na temu pravilnog pristupa takvim situacijama.

Pored tog pomaganja pri uklapanju u ljudsko društvo, uvijek je postojala i jedna jaka seksualna veza s većinom njih. Odmah da naglasim da mi se taj aspekt moje uloge u tom fenomenu nije nimalo sviđao. Ja imam jednu stabilnu vezu tako da mi takve asocijacije nisu potrebne. Međutim, nisu mi dali izbora. To većinom počinje sa zurenjem u oči koje uzrokuje specifična osjećanja i koje neutrališe moje odbrambene mehanizme. Cijela ta procedura je za njih “jedan najobičniji posao”, i čini se da oni u tome ne uživaju isto kao mi. Međutim, izgleda da je to jedan dio koji je iz nekog razloga potreban da bude u sklopu njihovog “make up-a”.

JB – Da li možeš opisati različite tipove hibrida s aspekta njihovog ponašanja ili onoga šta te tjeraju da radiš?


KA – Do sada sam uglavnom pričala o onim čovjekolikim hibridima za koje se čini da se asimiliraju u ljudsko društvo. Čini se da svi oni pripadaju jednoj grupi a ponašaju se i slično jedan drugom. Njihov primarni cilj je da se infilitriraju ovdje na zemlji i da ne privlače pažnju na sebe. Na osnovu onog što znam, oni žele samo da se umiješaju među nas. Sve ono što me tjeraju da radim je u vezi s tim. Oni se obično drže tako kao da žele samo da uče, međutim, to ne treba bukvalno shvatati, jer su njihove lične potrebe uvijek na prvom mjestu. Ukoliko sam umorna, povređena ili me nešto boli, oni se na to uopšte ne obaziru. Ukoliko ja ne želim da stupim u seksualne odnose s njima, to nimalo ne mijenja situaciju. Ta grupa je jedno-umna u vezi s onim šta žele da ostvare dok je sve ostalo za njih sporedno.

Postoji još jedna grupa njih s kojom često imam posla. Ta grupa je prvenstveno okupirana pitanjima bezbjednosti. Nikada nijedan od tih hibrida koji su zaokupljeni osiguranjem te misije, nije pokazao interes za infilitraciju u naše društvo. Njihova jedina briga je da sve što se zbiva ostane tajna i da nijedan dokaz o ovom programu koji se odvija ne procuri u javnost. S obzirom da sam nekim ljudima govorila o ovim dešavanjima, imala sam često posla s ovim hibridima koji rade u “odjelu za bezbjednost”. Oni su zaokupljeni samo osiguravanjem tajnosti i lojalnosti žrtava otmica, kao i zaštitom hibrida i drugih vanzemaljaca.
Kad se desi da mogu nekome dovoljno vjerujem da mu povjerim neke od ovih stvari koje se dešavaju, onda mogu da računam na posjetu jednog ili više tih iz “odjela za obezbjeđenje”. Onda mi kažu da ne smijem pričati o bilo čemu što je u vezi s njima, a to utvrđuju tako što mi pilje u oči a uz to čine i nešto što ja nazivam “guranjem” u moj um. To je neka vrsta mentalne kontrole nad mojim vlastitim mislima, i kad čine to dovoljno silovito onda je skoro nemoguće oduprijeti se tome. Tada obično izgubim želju da pričam o bilo čemu, ili mi jednostavno ne pada na pamet da postavim skrivenu kameru kako bi ih neopaženo snimila. Postala sam stručnjak u primjećivanju znakova kad sam u stanju averzije prema svemu a kad mogu da se borim s njima. Sugestije koje mi daju obično traju po par mjeseci bez potrebe da ih utvrđuju. Nakon toga, one kao da gube svoju moć da me kontrolišu, iako same ideje ili misaoni koncepti ostaju. U koliko su te sugestije važne, oni će ih onda periodično utvrđivati, tako da one ne bi “izblijedile”.

Druga uloga tih “radnika obezbjeđenja” je kažnjavanje. Ukoliko se dovoljno žestoko opirem njihovim sugestijama, oni će me na neki način kazniti kao jednu dodatnu mjeru za odvraćanje. Te kazne uključuju sve od silovanja, preko fizičkog nasilja (ponekad i sa lomljenjem kostiju), pa do psiholoških igara, užasnih slika i pretnjama smrću onih ljudi koje volim. Te kaznene seanse mogu ponekad trajati i po 6 do 8 sati, gdje se često koriste različitim metodama mučenja. Jednom, kad sam imala jednu informaciju koju nisam željela da im kažem, mučili su me nekoliko noći zaredom, po cijelu noć. Naizmjenično su me silovali i tukli. Glavu su mi takođe gurali pod vodu sve do onog mometa kad bih počela da se davim. Na kraju, oni dobiju onu informaciju koju žele ili jednostavno promijene taktiku. Oni nikada ne posustaju.

JB – Jedna druga žrtva otmica mi je takođe pričala o toj fizičkoj i psihičkoj torturi kojoj su ga hibridi izlagali. Hibridi su se odnosili prema njemu kao da je on “loš momak koji zaslužuje kaznu”. Na njemu su se takođe seksualno iživljavali i reptili i hibridi. Da li su se hibridi na sličan način odnosili i prema tebi?

KA – Mislim da sam na to pitanje već maloprije odgovorila. Da, oni se ponašaju prema meni na sličan način. Ja sam u njihovim očima “loša djevojka” zato što pričam drugima o njima. Ja se odupirem njihovim naredbama/sugestijama i pokušavam da spriječim samu sebe u pomaganju njima da ostvare svoje planove. To me čini zaslužnom za kažnjavanje bilo koje vrste. Poslušnost je za njih - “ime igre” i sve dok ne sarađujem s njima onako kako oni to žele, oni će me kažnjavati.

Međutim, ovo važi samo za one iz “odjela za bezbjednost”. Oni hibridi koji su orjentisani ka asimilaciji nisu toliko nasilni, oni se prema svemu ovome odnose poslovno kao prema nekom biznisu. Doduše, bila sam u jednoj situaciji kad nisam htjela da im pomognem, međutim, oni su tada pozvali one iz obezbjeđenja da riješe problem.

JB – Koliko su ti hibridi podmukli? Neki tvrde da su se već infiltrirali u sve segmente našeg društva. Da li i ti smatraš da je to tako?

KA – U svakodnevnom životu ne dolazim u kontakt s onima koji su se infiltrirali u vladu ili na neke druge pozicije vlasti, tako da ih nisam primjetila na tim pozicijama ali je to razumljivo. Oni mogu biti tamo ali ja to jednostavno ne mogu znati.

 Međutim, viđala sam ih u prodavnicama i na drugim javnim mjestima. Ponekad kad gledam neki televizijski prijenos uživo, vidim nekoga od njih. Naravno, ne mogu uvijek biti 100% sigurna ali u njihovom držanju ima nešto što uključi moje unutrašnje alarme. Viđam ih u mnogim različitim situacijama i čini mi se da se to dešava sve češće i češće. Mislim da se oni tiho infiltriraju u sve segmente života.

JB – Kakve fizičke i metafizičke sposobnosti imaju ti hibridi? Pomenula si mi da se oni mogu iznenada pojaviti u tvojoj kući čak kad su vrata i prozori zaključani. Možeš li reći nešto više o tome?
KA – Mislim da se njihove sposobnosti mogu podijeliti na mentalne i fizičke. Mentalno, oni mogu konverzirati koristeći se telepatijom, a mogu u jednom velikom stepenu i kontrolisati čovjekove misli i osjećanja, takođe, mogu kod čovjeka inducirati paralizu kako bi ga spriječili da se brani ili da bježi a mogu kod ljudi izazivati i neka fiziološka stanja kao što je seksualno uzbuđenje.

Fizički, vidjela sam ih kako prolaze kroz zidove i prozore isto kao što to čine i oni mali greysi. Takođe sam ih vidjala u nekoliko navrata kako ometaju neke električne uređaje kao što su zvono na vratima i kompjuteri. Nisam sigurna da li je to bilo slučajno ili namijerno s njihove strane. Meni se činilo da to nisu namijerno radili. Kao što si pomenuo, pojavljivali su se mojoj kući i onda kad su vrata i prozori bili zaključani. Nisam vidjela kako to oni čine ali pretpostavljam da koriste sličan način kao i mali greysi koji to rade uz pomoć svjetlosnog snopa.

JB – Možeš li nam reći nešto više o tome šta oni pokušavaju ostvariti zurenjem čovjeku u oči? Pomenula si da se tu radi o jednoj vrsti kontrole uma, gdje pokušavaju da kondicioniraju čovjekovo razmišljanje i ponašanje ili da ga natjeraju da zaboravi određene stvari. Možeš li nam reći nešto više o tome?


KA – Kad zure u moje oči, razne stvari se tu događaju, ovisno u situaciji. Kad sam na neki način neposlušna, onda na taj prvo pokušavaju da otkriju šta sam uradila ili šta nisam uradila. Na primjer, da li sam pričala ikome nešto na teme koje su mi zabranjene da pominjem. Da li se sjećam previše detalja u vezi s našim prošlim susretom? Da li sam na neki način uspjela da dođem do nekog fizičkog dokaza, kao npr. fotografije ili video snimka. Zurenje u moje oči je prvi način kako pokušavaju da saznaju odgovore na ta i druga slična pitanja.

Kao u slučaju sa skupljanjem informacija o mojoj poslušnosti, oni obično koriste istu proceduru i u vezi sa ‘instalacijom’ “pravilnog” ponašanja u mene. Na primjer, ukoliko otkriju da sam nekome pričala o njima, onda će mi “naturati” misao da ih više nikada nikome ne pominjem. Ili, da više nikad ne pričam s tom osobom. Ukoliko nađu neke znakove moje neposlušnosti, onda će mi dati na taj način neke naredbe kako bi modifikovali moje ponašanje.

Drugi razlog zbog kojeg koriste to zurenje u oči je da dobiju informacije u vezi sa stvarima kao što su učenje ili asimilacija (znanja, prim. prev.). To se može dešavati u linearnom obliku, kao npr. jedan od njih mi postavlja pitanja a ja odgovaram na njih. Onda se taj proces ponavlja samo s različitim pitanjima (ali skoro uvijek na istu temu). To ide donekle sporo i slično je običnoj konverzaciji. Razlika je jedino u tome što zajedno s tim riječima mogu ići i određene slike kako bi se pojasnilo značenje pitanja.

Postoji još jedan način korištenja te metode zurenja u oči, koji je malo teži za opisati. Hibrid počne da zuri u moje oči a ja budem svjesna da mi on nešto radi, međutim, ne znam šta tačno hoće. Nakon toga ubrzo osjetim vezu s hibridovim umom a onda obično “čujem” temu. Ta tema neće biti opisana riječima, nego će biti u obliku jedne čiste misaone forme. Moj um se onda momentalno ispuni svim što mi je poznato na tu temu, čak i najsitnijim detaljima. Sve što sam na bilo kakav način povezivala s tim, biće tu. Onda osjetim kako je cijeli taj ‘blok’ znanja prenesen u hibrida. Ponekad će oni to učiniti sa četiri ili pet tema zaredom. Na kraju, ostanem sa osjećajem potpune iscrpljenosti i opšteg zamora.

Još jedan od razloga za zurenje u oči je i prenos slika koje treba da mi pokažu određene stvari. Ponekad ih koriste kako bi mi objasnili nešto kao npr. šta žele da uradim za njim. U drugim slučajevima oni to koriste kao neku vrstu kažnjavanja, tako što mi pokazuju užasne scene stradanja mojih prijatelja ili članova porodice, zbog mog ponašanja (neposlušnosti, prim. prev.). Te slike su veoma jasne i snažne i čine mi se istinitim kad ih gledam.
Posljednji razlog za korištenje te metoda zurenja u oči je da izazovu kod mene osjećaj seksualnog uzbuđenja ukoliko žele da me navedu na seksualno odnos ili da na meni obavljaju neke ginekološke zahvate. Oni takođe koriste tu sposobnost da u meni induciraju emocije ljubavi prema hibridima, zaštitnički odnos prema njima ili jednostavno, poslušnost.


JB – Možeš li nam reći kako su hibridi prijetili tvojim prijateljima i voljenim osobama i kako su naveli neke od tvojih prijatelja koji su ti pružali podršku da raskinu veze s tobom?

KA – Znaš, teško mi je da pričam o tome, pogotovo sada, nakon što sam upravo izgubila još jednog dobrog prijatelja. Rekli su mi da ukoliko ikome otkrijem detalje o mojim doživljajima, oni će pronaći tu osobu i prekinuti našu vezu. Nakon što se to desilo nekoliko puta zaredom, povjerovala sam u to.
Njih više interesuju oni ljudi s kojima duže dijelim svoja iskustva, nego oni koje povremeno ili nakratko srećem. Međutim, prilično su efikasni kad ciljaju one koje smatraju potencijalnom prijetnjom. Oni mi čak prijete da će učiniti nešto nažao i onima s kojima normalno ne razgovaram o svemu ovome ali ih volim, kako bi me natjerali na poslušnost. Na primjer, oni će ugrožavati i moju djecu i pokazivati mi užasne scene njihovog mučenja ili pogibije, ukoliko budem neposlušna.

Imam osjećaj da su ti hibridi iz “odjela za obezbjeđenje” odlučni u vezi s tim da ni s kim ne pričam o svojim doživljajima. Nadalje, oni se trude da odstrane iz moje blizine sve one koji bi mi bili u stanju pružiti moralnu podršku i ohrabrivati me u pružanju otpora. Isto tako, oni se trude i da me diskredituju, tako da ako ikad budem javno pričala o svemu ovo, niko ne bude na to obraćao pažnju. Zasada su veoma afikasni u vezi sa svim tim. Vjerujem da ukoliko ikad počnem opet da radim s nekim, ta osoba će biti odsjećena od mene na isti način.

JB – Možeš li nam opisati jedan dio tehnologije kojom su se služili u tvom prisustvu i kakvu vrstu tehnologije si vidjela u njihovim bazama?


KA – Obično koriste neki svjetlosni snop da se podignu ili uđu u svoje brodove/letjelice ili prilikom izlaska iz njih. Vjerujem da im ta ista vrsta tehnologije omogućava da prolaze kroz zidove i prozore.

Vidjela sam i neke sprave koje su mi stavljali na neke dijelove glave i koje su im omogućavala da lakše komuniciraju samnom ili da me lakše kontrolišu. Čini se da se tu radi o nekim elektronskim uređajima. Kad mi ih stave na glavu obično osjetim jedan kratkotrajan bol. Neke od njih stavljaju na vrh moje glave, dok druge stavljaju na potiljak ili oko čela.

Mislim da im ti uređaji obezbjeđuju lakši pristup mom umu, mada mi nije jasno kako. U poslednje vrijeme oni koriste na meni te uređaje sve češće.
Prošle godine sam doživjela jedan užasan slučaj. Postavili su me na nešto što je ličilo na zubarsku stolicu.
Na glavu su mi stavili neki uređaj koji je išao od jednog uha, zadnjom stranom glave, pa skoro do drugog uha. Kad sam pogledala prema dole, mogla sam vidjeti jedan električni luk koji je išao preko mog tijela, međutim, nisam bila u stanju da se pomjerim kako bih to izbjegla. Usred tog mog bola i straha, jedan od visokih greysa je počeo da zuri u mene. Sjećam se kako sam pokušavala da mu se oduprem, ali je on bio daleko snažniji od mene tako da je zakopao moj ego duboko unutar mene. Nisam nikako bila u stanju da mu se suprostavim. Kako se taj proces odvijao, osjećala sam kako to biće s lakoćom manipuliše moj um. Kad se to završilo, dobila sam osjećaj da me ništa više u životu ne interesuje. Kao da sam bila emocionalno ‘utrnula’, da tako kažem. Kada sam se probudila sljedećeg dana, imala sam isti osjećaj i on traje sve do danas, mada sada nije više toliko intezivan. Prije toga sam se mogla odlučno boriti protiv njih, a poslije mi je bilo svejedno da li ću im pružati neki otpor ili ne. Osjećam kao da sam prilikom tog doživljaja izgubila dio svoje duše. Sada živim u stalnom strahu da me ne stave ponovo na tu stolicu.


Imaju i neki “karto-liki” uređaj. On je interesantan jer kao da je povezan s mojim mislima. Tako sam mogla da posmatram ekran koji izgleda kao neka 3D slika jedne mape. Kako bih obraćala pažnju na neke puteve ili kopnene dijelove, tako bi se oni na neki način osvjetljivali ili naglašavali na mapi. Putevi na toj mapi bi se izdizali samim tim što mislim o njima, dok bi neki dijelovi kopna iznenada postajali jasno vidljivi a njihove karakteristike bivale sve izražajnije. Kad bi razmišljala kako putujem tim putevima, oni bi se onda uvijali a činilo se da se ona bijela linija na njima takođe kretala zajedno samnom, kako sam putovala uzduž nje.

U vezi s tim mapama, vidjala sam neke uređaje s nečim što je slično ekranima koji emituju 3D imidže svega što se na njima prikazuje. Oni nisu toliko posebno intereaktivni, nego su više kontrolisani od strane vanzemaljaca u smislu da mi pokazuju ono što treba da vidim ili naučim. Ti imidži izgledaju vrlo stvarno i veoma je teško razlikovati događaje iz stvarnog života od onih koji se prikazuju na tim ekranima, sve dok ih ne ugase ili odmaknu.

JB – Možeš li nam reći šta se događalo kad su te hibridi vodili na neka mjesta u gradu gdje živiš? Pomenula si robne kuće pune hibrida.


KA – Vodili su me sa sobom na mnoga mjesta u gradu gdje živim i oko njega. Na tom području postoji nekoliko napuštenih zgrada i one su im najpogodnije za njihov grupni sastanak samnom. Tada prenose informacije u mene u ‘paketima’, koristeći se onom “blok-metodom” koju sam već pomenula u vezi sa zurenjem u oči. S obzirom da te napuštene zgrade imaju ogromne prostorije, mnogo hibrida se tu može odjednom okupiti.

Tako sam obilazila s njima lokalne prodavnice pokazujući im kako da se snalaze pri kupovini raznih stvari. Jedan od hibrida je bio fasciniran televizijom. Tu je bila i jedna radnja koja je radila non-stop a imala je na cijelom jednom zidu TV aparate koji su stalno radili. Tako me je on često tjerao da ga vodim tamo, da bi mogao piljiti u njih. U nekoliko navrata vodila sam ga u neke prodavnice i morala mu objašnjavati šta služi za šta, (posebno kad se o nekim farmaceutskim sredstvima ili lijekovima radi). Morala sma mu govoriti kad i zašto to neko mora da ima pri ruci. Često su mi prilazili i kad sam sama išla u kupovinu u vezi opskrbe moje porodice, a onda mi postavljali pitanja tipa, - zašto sam došla u tu prodavnicu. S kojim ciljem? Šta bi se desilo da nisam otišla u kupovinu? Činilo mi se kao da su ta pitanja bila beskonačna. Ponekad bi hibridi zapitkivali i prodavace, koji su im takođe odgovarali na njih.

Takođe su me često posjećivali i u mojoj kući a bila sam i u apartmanima gdje su oni živjeli. Ponekad su me zvali samo da provjerim njihov apartman u smislu da nema nešto pogrešno što bi moglo privući nečiju pažnju; u drugim navratima radilo se o zurenju u moje oči, kažnjavanju ili seksualnim odnosima.
 



JB – Da li nam možeš malo bolje opisati te njihove stanove u kojima žive? Ti si ih podučavala kako da se prilagođavaju ljudskom društvu i kao da dekorišu svoje stanove tako da izgledaju normalno. Da li nam možeš reći nešto više na tu temu?

KA – Na osnovu onoga što sam vidjela, oni žive u običnim stanovima koji se nalaze u sklopu zgrada ili stambenih kompleksa. Pored njih žive normalni ljudi i smatram da oni nemaju pojma u vezi s tim ko su stvarno njihovi susjedi. Vidjela sam jednog hibrida koji živi u zgradi u kojoj su svi ostali stanari normalni ljudi. Takođe, u nekim slučajevima u sklopu jedne zgrade ili stambenog kompleksa živi mnogo hibrida. Tu se čini kao da su oni kompletno preuzeli neku zgradu ili stambeni kompleks.

U većini slučajeva hibridi žive sami, svaki u svom stanu, međutim, jednom sam vidjela slučaj gdje ih je četvoro živjelo u jednom apartmanu. Čini mi se da se tu radilo o dvosobnom stanu.

Stvari koje sam popravljala kretale su se od očiglednih, pa do suptilnih. Namještaj u pogrešnoj sobi – kauč u trpezariji, na primjer, konzerve u frižideru. Lonci i tave složeni na podu dnevne sobe. Nevjerevatno je ono što oni sve znaju a još nevjerevatnije je ono što ne znaju. Oni koji žele da se asimiliraju moraju učiti svakodnevne životne stvari. Morala sam im čak držati predavanja na temu kako da koriste telefon i zašto. Isto tako, kad se radi o osnovnim higijenskim potrebama; kako da se istuširaju ili okupaju u kadi, zašto trebaju imati peškir u kupatilu. Gdje da drže odjeću, kako da skuhaju jednostavna jela, šta da drže u frižideru a da on istovremeno ne izgleda sumnjivo. Prazan frižider izgleda čudno ali takođe i onaj u kojem se drze čudne stvari. Često sam im morala izbacivati iz kuće pokvarenu hranu. Kad se mlijeko nalazi u frižideru, to izgleda u redu, ali ne u slučaju kad je to mlijeko staro 6 mjeseci.

JB – Šta misliš kakav je krajnji cilj ovog prisustva hibrida ovdje?

KA – Naravno, niko ne može odgovoriti na to pitanje osim samih vanzemaljaca i hibrida. Ukoliko bi morala da pogađam, mislim da je njihov krajnji cilj da se infiltriraju na ovoj planeti u svaki segment društva, kao i u svaku ljudsku zajednicu širom ove planete. To me navodi na zaključak da je njihov krajnji cilj da potpuno preuzmu ovu planetu. Ne znam zašto. Nisam sigurna da je tu “zašto” uopšte i bitno, da budem iskrena. Logički, bilo bi lijepo kad bi to mogli znati. Međutim, sa čisto praktične strane, mi bi se trebali potruditi da spriječimo ovo što se dešava, ukoliko je to moguće.

Odgovor na pitanje – ‘zašto’ – nije nam uopšte ni potreban da bi se oduprli nekoj neposrednoj prijetnji a ja smatram da se ovdje radi o jednoj prijetnji po naš opstanak.


J. Bartley: - Analiza i uporedbe

Zaključci koje ću nakon ovog intervjua ovdje predstaviti su potpuno moji lični. Karen se možda ne bi složila s nekim od tih zaključaka do kojih sam došao. Ona je veoma pažljiv posmatrač a kako ste mogli primjetiti u ovom intervjuu ona je i veoma artikulisana i obrazovana osoba. Uz sve to ona je I jedna veoma hrabra žena. Bila je izložena jednom velikom fizičkom i psihičkom nasilju od strane greysa i čovjekolikih hibrida a da ne pominjemo uznemiravanje i napade od strane drugih žrtava otmica koje su pod kontrolom vanzemaljaca. Karen je heroj u pravom smislu te riječi.

Postoje neke paralele između aktivnosti hibrida s kojima je Karen imala posla i hibrida s kojim se susretao “P.R.” koga sam takođe intervjuisao. Karen se nije svjesno sjećala reptila, međutim, nakon što smo počeli komunicirati, dva puta ju je posjetilo jedno biće za koje vjerujem da je bio reptil i ono joj je zaprijetilo u vezi s tim. Ona jeste pomenula da je biće koje je rukovodilo aktivnostima i obukom hibrida bilo neki mješanac između reptila i visokih greysa. Obično su greysi bila bića koja su je otimala.

U drugu ruku, ‘P.R.’ se mnogo jasnije sjećao kako je viđao reptile i hibride da rade zajedno. ‘P.R.’ vjeruje da su hibridi s kojim se susretao bili stvoreni od strane reptila i da su radili za njih. U stvari, P.R. se sjeća jednog događaja gdje je vidjeo kako reptili prenose svijest sa jednog reptila na čovjeka ili možda na čovjekolikog-hibrida.

Karen je bila korištena kao neka vrsta trenera za čovjekolike hibride.

Ona ih je podučavala kako da se neprimjetno umješaju u ljudsko društvo. Isto kao i P.R., Karen je bila sadistički mučena i silovana od strane onih greysa iz ‘odjela za bezbjednost’. Karen je opisala i neke od ‘psi’-tehnika koje su hibridi primjenjivali na njoj kao što je ono “naturanje” (ili “nametanje”, prim. prev.). Tu se radilo o jednom nasilnom nametanju naredbi njenom umu, sugestija i ideja uz pomoć zurenja u njene oči. Takođe su bili u stanju izmanipulisati njene emocije u vezi s nekim posebnim hibridom kojeg je obučavala. To je bio samo još jedan od primjera kako je ljudske emocije lako manipulisati. Tako se često dešava da se žrtvama otmica ‘instalira’ i osjećaj ljubavi prema ovim vanzemaljcima koji ih otimaju.

Čini se da su ovi hibridi iskorištavali Karen za specifične svrhe, mada su je često izlagali fizičkoj i psihičkoj torturi, dok se isto ne može reći i za P.R.

Njega nisu koristili za obuku hibrida. Na osnovu njegovih iskustava, čini se da je on reptilima i hibridima služio samo za iživljavanje ili zabavu. U Karen-inom slučaju radilo se o njihovoj obuci u snalaženju sa svakodnevnim životnim peripetijama. Njima je bilo sasvim jasno da ona predstavlja jedan veoma bogat izvor znanja i mudrosti, kad je ljudsko društvo u pitanju. Međutim, hibridi nisu bili u stanju da pokažu bilo kakvo poštovanje ili zahvalnost u vezi s tim. Karen nam je naglasila da bez obzira na to bila ona umorna ili iscrpljena, ukoliko su hibridi poželjeli da je satima siluju ili muče, oni su to i radili; tako su na kraju dobijali sve što su htjeli. Vanzemaljci su na njoj koristili i onu stolicu za mučenje koja je opisana i od strane drugih žrtava otmica. Tih uređaja za mučenje ima raznih, od stolica, pa do metalnih platformi. Vanzemaljci se ponekad koriste i portabl-uređajima prilikom mučenja žrtava. (Prije nekoliko godina jedan mali smeđi entitet je stavio neku “ogrlicu” oko mog vrata a onda me skoro na smrt ‘elektrokutirao’. Još mi se je smijao cijelo to vrijeme.)

Karen je obučavala i ženske hibride a ne samo muške. Obučavala ih je pojedinačno i u grupama. Ta obuka se ponekad odvijala na njihovim brodovima ili bazama a nekad na mjestima kako što su robne kuće ili stanovi. Tvrdila je da oni nevjerovatno brzo uče. Pitao sam je da li ti hibridi stare istom brzinom kao i normalni ljudi. Ona mi je odgovorila kako joj se čini da oni stare sporije od nas, navodeći jedan primjer kad je nakon nekoliko godina imala priliku da vidi neke hibride s kojima je prije bila u kontaktu i kako joj se tada činilo da nisu uopšte ostarili.


Ko kontroliše ovu vrstu hibrida?
Od prvog momenta kad mi je Karen ispričala ovu priču, posumnjao sam da su reptili ti koji stoje iza hibrida i da su oni ti koji rukovode cijelom ovom operacijom. To vjerovanje ne proizilazi iz nekih mojih predubjeđenja u vezi sa reptilima. Znam da reptili vole da djeluju iz pozadine. Prije nego što sam razgovarao sa Karen, potpuno sam ispitao “P.R.” o njegovim iskustvima sa hibridima i reptilima.

Karen se nije svjesno sjećala reptila. Ona je prošla kroz jedan strašan period uznemiravanja i napada od strane drugih žrtava otmica koje su bile “okrenute” (ili “uključene”, prim. prev.) protiv nje. Te druge žrtve otmica su se prvo sprijateljile s njom a onda su bile izmanipulisane tako da se okrenu protiv nje. Ove žrtve otmica koje su lako podložne manipulaciji [koje ja nazivam “Muppets” (“lutke” ili “marionete”, prim. prev.)] započele su onda preko interneta s jednom kampanjom blaćenja Karen. Tvrdili su kako je Karen izmislila sve ovo i napadali su je na razne načine!

Sasvim je uobičajeno to da vanzemaljci a posebno reptili “nahuškaju” druge žrtve otmica na neku od njih posebno. Vanzemaljci vole tako da izoluju neku neposlušnu žrtvu njihovih otmica koja uz to i previše zna.

Kratko nakon što smo Karen i ja počeli diskutovati ovu tematiku, ona je bila posjećena od strane dva entiteta od kojih je jedan bio visok i taman, dok je drugi bio nešto niži. Visoki entitet je stao s jedne strane kreveta a onaj niži s druge a onda kao da su je počeli izlagati nekoj negativnoj energiji. Njen suprug je tvrdo spavao, nesposoban da se probudi. Karen je osjećala kako ono veće stvorenje emituje jednu užasno negativnu energiju. Kaže da je osjetila strah i užas kakvog nikada prije nije doživjela, uprkos svim svojim prethodnim doživljajima.

Ta velika tamna “Sijenka” ju je onda upozorila i zaprijetila u vezi otkrivanja bilo kakvih detalja o aktivnostima greysa i hibrida. Ta sijenka ju je te noći posjetila dva puta i oba puta joj je isto zaprijetila.

Na osnovu njenog opisa tog visokog tamnog stvorenja i negativne energije koju je emitovalo, smatram da se tu radilo o reptilskom stvorenju.

Mnoge žrtve otmica, uključujući i mene samog, imale su priliku da vide ovo biće nadneseno nad sobom u neko doba noći.

Negativna energija koju ovo biće emituje, kombinovana sa snažnim ‘psi’-sposobnostima može veoma efikasno da paralizuje i imobilizira žrtvu otmice.

 Osjećaj užasa i jeze kojeg žrtva tada doživljava ne može se riječima opisati.
 (Neke životinje iz životinjskog carstva imaju prirodnu sposobnost da paralizuju svoje žrtve. Na primjer, u nekim slučajevima tigrov urlik može da paralizuje čovjeka odzvanjajući mu u grudima. Isto tako, reptilska negativna energija na sličan način može da inducira paralizu kod čovjeka.)

Karen je nakon toga nekoliko dana namijerno izbjegavala kontakt samnom ali je na kraju osjetila potrebu da me upozori u vezi s tim stvorenjem. (To nije prvi put da su žrtve otmica bile posjećene od strane reptila koji su im prijetili u vezi sa otkrivanjem informacija meni. “P.R.” je takođe bio upozoren s njihove strane da se drži podalje od mene. Druge su opet upozoravali da ne pričaju sa Barbarom Bartholic.)

Karen se više brinula o mojoj sigurnosti, nego svojoj vlastitoj. Uvjerio sam je da joj ja neću nikada okrenuti leđa kao što su to učinile druge žrtve otmica. Stvar je došla dotle da Karen očekuje da će se svako kome se povjeri na kraju okrenuti protiv nje. Ona smatra da ko god je taj koji stoji iza ovog programa hibridizacije, bilo da su to greysi ili reptili, njegov krajnji cilj je porobljavanje ljudske rase. S tim u vezi, ona s pravom zvoni na uzbunu i poziva na pružanje otpora.

Poenta filma koji me je do sada najviše inspirisao, bila je ona pobuna stanovnika planete Abydos u filmu Stargate.

Svi oni su nekada davno bili dovedeni tamo sa planete zemlje kao roblje. Na kraju su se pobunili protiv lažnih bogova (vanzemaljaca) i ostvarili slobodu uz pomoć stargate-tima. Vjerujem da će jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti, jedan mali segment ljudske populacije uspjeti da se otrgne reptilskoj kontroli a nakon toga će da podrije napore negativnih reptilijanaca, ne samo na ovoj planeti, nego i u drugim dijelovima univerzuma.

Naš je zadatak da napustimo ovu planetu pod našim vlastitim uvjetima a ne kao “sjemenke” koje trebaju da klijaju na nekim drugim planetama u obliku genetički poboljšanih hominida, tako da reptili mogu tamo nastaviti sa svojim procesom planetarne kontrole i porobljavanja.
Kraj
IZVOR: http://www.galaksija.com/metafizika/vanzemaljski_hibridi.htm

 ---------------------------------------
Intervju J. Bartley sa muškom žrtvom otmica na temu reptilijanaca i hibrida:
http://www.galaksija.com/metafizika/intervju_bartley.htm 


IZVOD iz tog intervjua: 

P.R. mi je rekao prilikom jednog telefonskog razgovora da su hibridi "svugdje........SVUGDJE". On ih je viđao praktično u svakom društvenom miljeu u kojem bi se on sam našao. Arogantni kakvi jesu, hibridi su se često otvoreno javljali P.R.-u. Oni su mu pokazivali njihove trgovine nekretninama, komplekse apartmana koje posjeduju, restorane i druga poduzeća čiji su oni vlasnici. Dovodili su ga u ta poduzeća i u apartmane u kojima su živjeli.

Ključni faktor u određivanju za šta bi ti hibridi tipa 3 mogli biti korišteni leži u njihovom reptilskom genetskom sklopu. S obzirom da je Amerika već daleko odmakla na svom putu ka policijskoj državi, vjerujem da će ti hibridi biti korišteni od strane birokratije i njenih agencija gdje će se njihov sadizam i razbojničko ponašanje koristiti kako bi se ostvario maksimalan efekat. Vjerujem da će ti hibrii biti korišteni za dovođenje u red onih policijskih i vojnih službenika koji se budu opirali maltretiranju građana njihove zemlje. Ti hibridi će biti posijani po lokalnim, državnim i federalnim birokratskim institucijama gdje će vršiti pritisak na one neposlušne službenike koji budu odbijali da podržavaju “Program.”

Poznata je činjenica da bivši članovi KGB-a iz sovjetske ere, kao što su generali Jevgenij Primakov i Aleksandar Karpos, kao i bivši šef istočnonjemačke tajne službe STASI, Markus Wolf sada rade za kontra-obavještajne službe američke vlade unutar SAD. Odatle nas ne bi trebalo čuditi ni to da nađemo one sadističke čovjekolike hibride u policiji i vojsci.

Tamo u ranim 90-tim godinama imao sam priliku da se sretnem s jednim visokim, plavokosim hibridom koji je imao pravougaonu bradu u pomorsko-vazduhoplovnoj bazi u kojoj sam tada radio. Taj hibrid je nosio sivu pilotsku uniformu i sjedio je na mjestu suvozača u bijelom automobilu koji je pripadao United States Marine Corps. Na mjestu vozača je sjedio jedan visok muškarac koji je nosio kamuflažnu uniformu i pričao na voki-toki. Taj plavokosi hibrid je imao psi-sposobnosti i telepatski je slao poruke prema meni koje su bile nabijene zlom i mržnjom. To je duga priča, međutim, tada sam bio prilično zaplašen.
Sredinom 90-tih godina, igrom nekih sretnih okolnosti, sreo sam jednu ženu po imenu “Peggy” koja je bila kompjuterski programer i koja je prethodno radila u dva vojna objekta, U.S. Marine Corps Recruiting Depot (MCRD) u San Diegu i Camp Pendleton u Oceanside California. Peggy je takođe radila kao komjuterski programer u nekim policijskim odjeljenjima. Rekla mi je da su ona i njena prijateljica stalno viđale one visoke plavokose marince s pravougaonom bradom u noćnim klubovima koji su se nalazili u blizini Camp Pendleton-a, na području Oceanside California, sjeverno od San Diega. Rekla je da su joj se ti “marinci” činili nekako čudnim jer se nisu htjeli upuštati ni u kakav oblik konverzacije ili interakcije sa ženama koje su posjećivale te klubove, mada su mnoge od njih bile veoma zainteresovane za njih.

Svi ti marinci su izgledali skoro identično, činili su se neprilagođenim u društvu i povremeno su djelovali prilično nezgrapno. Peggy je iz radoznalosti u vezi s njima zavirila u kompjutersku bazu podataka u Camp Pendleton-u i tamo je vidjela da je svaki od tih plavokosih marinaca s pravougaonom bradom bio navodno rođen u nekom od malih mjesta koja su se nalazila u blizini Los Alamosa, u državi New Mexico. Koliko znam, Peggy nije bilo poznato ništa u vezi sa kloniranjem i činjenicom da je Ministarstvo za energiju sprovodilo Projekat Ljudskog Genoma u Nacionalnoj Laoboratoriji Los Alamos. U razgovoru s njom nisam nikada pomenuo vanzemaljce i hibride. Sve ove informacije ona mi je dala sama bez ikakvog insistiranja s moje strane.

Dakle, Peggy je uz pomoć podataka iz kompujterske baze od United States Marine Corps nezavisno potvrdila da su ovi čovjekoliki hibridi bili rođeni u malim mjestima koja su se nalazila u blizini Los Alamosa u državi New Mexico. Vjerujem da su bar neki od tih hibrida bili genetički inženjerirani u nekim od laboratorija koje su smještene na zemlji ili ispod nje. S moje lične tačke gledišta, mogu samo da kažem sljedeće: onaj sadistični hibrid koji je bio obučen u sivo letačko odijelo i koji me je telepatski bombardovao svirepim mislima sjedio je u bijelom automobilu koji je pripadao Američkoj ratnoj mornarici i koji je bio parkiran na admiralovom mjestu na parkiralištu. Niko ne parkira auto na admiralovom mjestu za parkiranje.

Sjedio sam tada u svojoj kancelariji koja se nalazila unutar Komande mornaričkih vazduhoplovnih snaga (Naval Air Forces, prim. prev.). Iako nisam vidjeo lice vozača koji je nosio kamuflažnu uniformu, pretpostavljam da se tu radilo o jednom ljudskom ‘handleru’ hibrida. Ti hibridi stvarno postoje. Oni se nalaze svugdje, uljučujući i vojne objekte.

Tako mi niko ne može reći da se ti hibridi nisu infiltrirali u vojsku ili na neki način bili dovedeni u nju. Najvjerovatnije su neki tajni vojni kontrolori poslali tog hibrida sa svrhom da me zastraši. Razlog zašto sam bio maltretiran je bio taj što sam tada radio na jednom posebnom slučaju. Međutim, to je druga priča.

Suština je u tome da su ti hibridi već ovdje a prema P.R. i drugima sličnim njemu, sve više hibrida dolazi cijelo vrijeme. Mnogi od ovih hibrida su ‘obdareni’ jednim sadističkim mentalnim sklopom i naslađuju se mučenjem i silovanjem ljudskih bića. P.R. je naveo to da su ti hibridi stvoreni od strane negativnih reptilijanaca i u nekim slučajevima je dolazilo do prenošenja svijesti reptilijanaca u njihova tijela. P.R. je ovom prilikom samo potvrdio informacije koje su već došle iz drugih izvora.

Ti hibridi, kao i neke frakcije vanzemaljaca tipa greys, dejstvuju kao neka “isturena ispostava” (u smislu ‘avatara’, prim. prev.) negativnih reptilijanaca. Njihov sadistički stav prema ljudskim bićima idealno odgovara ovoj buržoaskoj policijskoj državi. Zbog toga vjerujem da će ti njihovi ‘talenti’ biti korišteni u maksimalnom stepenu.


Kako prepoznati hibrida?


Hibridi imaju crnu, crvenu ili plavu kosu i nalaze se u različitim razvojnim fazama, kao npr. djeca, tinejđeri i odrasli. Prema P.R. i “Karen,” oni koji rade za kojekakve kompanije za obezbjeđenje i koji su sileđije po prirodi, obično imaju tamnu kosu. Neki hibridi mogu izgledati nezgrapno ili neprilagođeno u društvu. Njihovo neotesano ponašanje može ukazivati na to da se još uvijek nisu potpuno prilagodili ljudskom društvu.

Hibridi se mogu iznenada pojaviti u nekoj kući bez ikakve prethodne najave. Da li je to rezultat tehnologije ili urođenih metafizičkih sposobnosti kod samih hibrida, to ostaje otvoreno pitanje. Neke od žrtava otmica tvrde da hibridi koriste istu tehnologiju koju koriste i grejsi kada ulaze u naše domove. U svakom slučaju, činjenica je da se oni mogu pojaviti iznenada u kući žrtve a onda je maltretirati, pa čak i silovati. “Karen” je rekla da su joj hibridi držali glavu potopljenu pod vodom u kadi i u bazenu jer je odbijala da sarađuje s njima. Obično, svi ostali koji žive u istoj kući spavaju dubokim snom i ne mogu se probuditi bez obzira na to koliko buke pravili hibridi ili žrtve otmica. Hibridi se najčešće pojavljuju kada je žrtva sama ili nakon što svi ukućani zaspu.

Hibridi takođe znaju i da se pojave na vratima žrtve i odvezu je u svom automobilu. Hibridi su takođe u stanju da stanu pored ceste i zaustave navedu žrtvu otmice da sam zaustavi auto u kojem se vozi. Ukoliko se tom prilikom u autu još i neke druge osobe, one će biti stavljene u jedno promijenjeno stanje svijesti tako da se neće sjećati ničega što se zbivalo dok je hibrid bio tu prisutan.

Hibridi takođe imaju veoma razvijene vidovnjačke i telepatske sposobnosti. U intervjuu s “Karen” bilo je nešto više riječi o tome. Oni mogu gledati u oči žrtvi otmice i “daunlodirati” joj ogromnu količinu informacija. Oni mogu telepatski narediti žrtvi da zaboravi neki događaj ili da ne pokušava saznati nešto više o onome što joj se dešava.

Hibridi su dio paketa Reptilijanske vladavine i Novog svjetskog poretka. Njih već koriste u supertajnim vojnim operacijama, koje uključuju i maltretiranje žrtava otmica, kao i istraživača. Sve su prilike da hibridi već rade u raznim lokalnim, državnim i federalnim vladinim uredima. P.R. je lično viđao hibride koji rade kao policijski službenici. I kako P.R. reče, “Oni su svugdje…SVUGDJE.”

Ljudi se trebaju probuditi i postati svjesni ove prijetnje koja se nalazi u njihovim redovima. Ti hibridi i njihovi reptlijanski gospodari neće se zaustaviti ni pred čim u svom pohodu ka ostvarivanju njihovog cilja totalne kontrole i podjarmljivanja čovječanstva koje živi na ovoj planeti. Oni koji odluče da ostanu ignorantni u vezi s reptilijancima i njihovim hibridnim marionetama, automatski odlučuju i da se potčine njihovoj volji i kontroli. Mnogi ljudi se svakodnevno i nesvjesno sreću s hibridima jer su ovi već prisutni u svim segmentima života. A svakim danom pristiže ih sve više i više iz njihovih vanzemaljskih baza.

Reptilijanci su jednom prilikom rekli P.R.-u da su “pronašli još jednu planetu”. P.R. je nagađao da će oni na toj novoj planeti ponoviti cijeli proces. Vjerovatno će prvo početi tako što će tamošnju urođeničku vrstu hominida genetički oplemeniti ili će tamo naseliti hominide odnekud drugo. Ti hominidi će biti genetički ‘oplemenjeni’ s ljudskom i reptilijanskom DNK. Ili će skratiti cijeli taj proces dovodeći tamo nekog primitivnog homo sapiensa. Ljudska DNA će doći s te planete ili nekih drugih, koje su na sličan način porobljene od strane reptilijanaca.

U istom stilu, kao što je to bio slučaj i sa planetom Zemljom, oni će na ciljanoj planeti proizvesti cijeli jedan niz Kosmologija, Religija i Sistema Vjerovanja, kako bi stvorili uslove za svađe i sukobe između “različitih” “plemena” i “nacija” koje se tamo budu razvijale. Razna tajna društva koja će biti sastavljena uglavnom od pripadnika ljudsko-reptilijanske porodične loze, tiho će određivati pravac razvoja stanovništva na površini planete. Reptilijanci će budno nadzirati i kontrolisati tehnološki razvoj “urođenika” kako bi osigurali to da njihov razvoj bude sličan ili identičan ovome kojeg smo mi imali priliku vidjeti na planeti Zemlji. “Napredna Vanzemaljska Tehnologija” će na kraju biti uvedena ali samo kao jedan način za osiguravanje dalje kontrole populacije koja živi na površini planete. Ta vazemaljska tehnologija će biti strogo kontrolisana, kao što je kontrolisana na ovoj planeti. Na kraju, jedna Globalna Uprava će biti zavedena od strane reptilijanaca.

Zapamtite: ovi reptilijanci su zbog njima svojstvenih interdimenzionalnih i tehnoloških sposobnosti u suštini besmrtni. Priličan broj žrtava otmica je iznjeo podatke o tome kako ti interdimenzionalni reptilijanci posjeduju ljudska tijela koja su posebno napravljena za njih. Oni se koriste tim tijelima sve dok ona ne postanu previše stara ili kruta. Onda se njihova svijest prebacuje u drugo tijelo koje je posebno pripremljeno za tu svrhu. Nadalje, neke tehnološki razvijene vrste kao što su neke vrste greysa i neke frakcije Nordika, u suštini su kosmički vazali reptilijanaca i kao takvi ispunjavaju njihove zadatke. S tačke gledišta preuzimanja totalne kontrole nad potčinjenom populacijom, gorenavedeni model predstavlja jedan idealan ‘modus operandi’, za razliku od poduzimanja jedne otvorene invazije na neku već razvijenu ili polu-razvijenu civilizaciju, koja bi gledala na svaku vrstu koja dolazi izvan njihovog svijeta sa strahom i nepovjerenjem. Taj strah i nepovjerenje bi se brzo pretvorili u jedan žestoki otpor protiv reptilijanskih invazionih snaga.

Na nama samima leži zadatak da odbacimo sa sebe jaram koji su nam nametnuli reptilijanci i njihovi hibridi na ovoj planeti. Mi takođe moramo osigurati i to da se ovaj proces nastavi i na drugim mjestima u svemiru. Ukoliko je ljudska DNK korištena za genetičko poboljšavanje neke postojeće vrste hominida na nekoj drugoj planeti u smislu da ih se napravi genetički kompatibilnim i potčinjenim reptilijancima, onda bi u pravom smislu riječi ti budući robovi bili naši genetički potomci i na kraju krajeva, naši rođaci. Mi ne možemo dozvoliti da se taj proces reptilijanske dominacije i kontrole nastavlja u nedogled i širi kroz cijeli kosmos. Mi moramo jednom i negdje pružimo otpor svemu tome. Ova planeta Zemlja bi bila jedno dobro mjesto gdje bi se napokon moglo početi s tom bitkom.

***

James Bartley je žrtva vanzemaljskih otmica, koja je imala mnogobrojne susrete s reptilijancima i greysima. On se bavio izučavanjem vojne istorije s težištem na obavještajnim, kontra-obavještajnim i specijalnim operacijama. On se bavio i proučavanjem korporativnih, finansijskih, vojnih, okultnih i političkih aspekata reptilski inspirisanog Novog svjetskog poretka. Radio je u obavještajnom odjelu Naval Air Forces (NAVAIR) u južnoj Kaliforniji.

James Bartley je istraživač NLO fenomena i otmica, autor mnogih članaka, kao i knjiga "THE UNIVERSAL SEDUCTION Vols 1, 2 & 3".
http://www.angelfire.com/nm2/aona/james.html


http://www.whale.to/b/bartley_h.html